Uspon na Suvobor, ka proplanku zvanom Ravna gora, ličio je u nedelju ujutru na reli Pariz – Dakar: sitna kiša koju je u „slapovima“ nosio jak vetar, lokve na putu, lepljivo crveno blato… Duža kolona onih koji beže s planine nego onih koji se penju.


– Ne idite gore.. Vetar je odneo šatre, ne možeš ni roštilj da raspališ od kišurine… – rekao nam je četnik u „ladi nivi“ sa slikom Ratka Mladića na šoferšajbni i odjurio ka Mionici zaobilazeći rupe na glavnoj džadi.

Gore, na Ravnoj gori, tek desetak autobusa sa zastavama Srpskog pokreta obnove, zatim policija, i to u raritetnim plavo-belim „stojadinima“, te neki „indijanci“ iz Koštunića koji svima naplaćuju „ekološku taksu“ 200 dinara.

Napred kroz blato. U prvoj kolibi, kada se krene kroz šumu ka crkvi i spomeniku generalu Draži Mihailoviću, zatičemo četnički „štab“ za doručkom. Deset komplet uniformisanih četnika, kako i priliči, piju pivo i rakiju, jedu pečenje rukama. Na zidu visi uramljen portret Radovana Karadžića. Jedan mališan na televizoru gleda Diznijeve crtaće.

Vojvoda Gojko Rabrenović na uniformu okačio vojvodsku zvezdu, vojvodski lanac i orden vojvode Đujića prve klase.

– Ovo ovde, ovih 70 kvadrata, jeste rezidencija vojvode Čeke Dačevića. Mi smo 300 dana na Ravnoj gori. Naš cilj je da se Ravna gora omasovi, ne samo za vreme sabora u maju. Mi želimo da tu dolaze ljudi sa porodicama, malom decom, da se osećaju prijatno, da roštiljaju, da ponesu lepe uspomene… Ali smo protivnici ovog maskenbala, pucnjave, mi smatramo da zakoni Srbije treba da važe i na Ravnoj gori. Ako ja ne smem u mom Čačku da nosim nož čija je oštrica duža od šest santimetara, ne sme se to ni ovde. A ovi ih nose. To su neki fanatici, vikend-četnici, koji dođu na taj Sabor SPO i nema ih godinu dana. Oni ovde pucaju, mašu mačetama, kamama, to kamere snimaju, šalju negativnu sliku u svet o nama četnicima – ubeđen je vojvoda Rabrenović.

Kažu nam da je ravnogorski pokret podeljen u šest, sedam međusobno zavađenih „kolona“.

– Vi danas ovde možete da vidite 50 raznih uniformi, 50 nekakvih komandanata. Ovde se svaki drugi čovek oseća kao vojvoda. A ne može se postati vojvoda dok se ne položi zakletva u crkvi živom četničkom vojvodi – objašnjava vojvoda Rabrenović.

U nedelju su se, uglavnom pokriveni ciradama, mnogi raspitivali da li će na Ravnu goru, sa Vukom Draškovićem, stići i Čeda Jovanović.

– Ja mu ne bih preporučio da dođe… Što se tiče Vuka Draškovića, on ima ovde svoje imanje, on može doći na posed SPO, održati skup… Meni samo nikad nije bilo jasno kako to da Vuk koji je za saradnju sa Haškim tribunalom, koji je potpisao da mogu NATO trupe da prolaze preko zemlje Srbije bez ikakve nadoknade, dolazi tu, kliču mu Vuče, Vuče, a na grudima nose majice Karadžića i Mladića. Kakva je to politika, šta se tu radi? – zamislio se vojvoda. Onda je dodao: „Jedini koga mi ovde podržavamo je Velimir Ilić“.

Uto, evo ga i Čeko Dačević, u crnoj uniformi, ogrnut sivomaslinastom kabanicom. Obišao je dve šatre koje nije oduvao vetar, i deluje ljut.

– Treba skloniti tanga gaćice i Halida Bešlića sa Ravne gore. Ovo je svetinja, kakve, more, igračice po stolovima i Halid! Još nešto – pretvorila se Ravna gora u politiku. Sad i Čeda i Ivica Dačić hoće da imaju svoje četnike na Ravnoj gori. Sve stranke imaju neke svoje četnike. Ima puno takozvanih vojvoda, ali nek izvade potvrdu od patrijarha ili od vladike, a ja ću im verovati da su vojvode. Postavljaju ih razne opcije. Mene je za vojvodu postavio vojvoda Šešelj i vojvoda Tularski, otac našeg pokojnog sportskog komentatora Marka Markovića, na Sokocu. Tad je i Toma Nikolić postavljen za vojvodu – priča Dačević.

Pitamo ga za sliku na zidu. „Mladić je veliki vojskovođa, a Karadžić veliki državnik“ – objašnjava ikonografiju „štaba“, a ostali odobravaju. I dodaje: „Ja sam ležao u Slobinom zatvoru, ali mogu da kažem da je Slobodan Milošević bio bolji od svih do današnjeg dana!“

Dalje kroz blato, tek nekoliko tezgi sa četničkim suvenirima, prekrivene najlonom i šatorskim krilima. U Ravnogorskom domu Vuk Drašković, pošto je održao govor, slika se sa porodicom Andrić iz mioničkog sela Komanice. Oni su sinu i ćerki dali ime – Vuk i Danica. Tu je i jedan čiča, bivši partizan, priča Vuku svoju ratnu golgotu – od Užica do Trsta.

Funkcioner SPO Aleksandar Jugović zove reportera Danasa na ručak sa Vukom. Prisutni i Spasoje Krunić i Aleksandar Čotrić, te još dvadesetak ljudi. Vuk hvali pečenje, nudi nas posle ručka „marlborom“. Priča nam da je samo jedanput na Ravnoj gori bio ovakav „kijamet“, kad su ljudi čak nosili i bunde u maju.

– Ne mogu da izdvojim nijednu Ravnu goru od 1990, otkad dolazim, jer su one, skupa, bile epicentar otpora režimu Miloševića, otpora ratu, etničkim čišćenjima i ratnim zločinima svih, a naročito Srba. Sa Ravne gore su stizale najteže optužnice protiv onih koji su u Vukovaru, Srebrenici, oko Sarajeva, bilo gde, tobože, u ime Ravne gore i generala Mihailovića sramotili i Ravnu goru i generala Mihailovića. E, to se do dana današnjeg prećutkuje u Srbiji, a u onom vremenu zla, rata, ta činjenica je ostala potpuno nepoznata ljudima u Hrvatskoj i Bosni. Da znaju za to, verovatno ne bi danas bilo ove zaista nerazumne optužnice koja stiže i iz Zagreba i iz Sarajeva, da su Draža i Ravna gora počinili zločin u Vukovaru, da je Draža napravio onaj masakr u Srebrenici i da su njegovi četnici granatirali Sarajevo – kaže nam Vuk.

Pitamo ga zašto ga ne vole svi četnici koje smo sretali usput…

– Ja s mukom dolazim posle dvehiljadite na Ravnu goru! Jer da biste došli do Doma, crkve i spomenika, do ovih normalnih ljudi koji su se opirali ratu i ratnim zločinima, morate da prođete kroz redove onih koji se razmeste kilometar po šumarcima, i da začepite uši. Da ne čujete pesme o Karadžiću, o Mladiću, o Legiji, o Arkanu, da ne vidite majice sa njihovim likom. Čak mislim da sam jedne godine video majicu Zvezdana Jovanovića, koji je ubio Đinđića… A verujem da će se uskoro pojaviti, ako se već nisu pojavili, i majice i kasete u slavu Slobodana Miloševića. Strašno je da sam dolazeći na Ravnu goru 2002. video dvojicu momaka u majicama sa likom Bin Ladena. Ima mnogo onih koje ovde šalje služba bezbednosti, koji su 365 dana pristojni ljudi, a onda dođu tog jednog dana opasani bajonetima, redenicima, onako kako su u onim Bulajićevim filmovima izgledali četnici Draže Mihailovića. Uz zdušnu pomoć službi bezbednosti šalju ih na ovu planinu da je osramote. Nekome je potrebno da pobedi teza da su četnici i Draža razbili Jugoslaviju u ratovima posle devedesete. U Republici Srpskoj je mnogo onih koji dolaze na Ravnu goru sa tezom da je Mladić bio Dražin vojnik. Ravna gora sa njima nema ništa – kaže nam Vuk.

Ljut je, jer su pre pet dana „ti koji s Ravnom gorom nemaju ništa, skinuli barjak SPO kod spomenika đeneralu“. Kažemo mu i da su nas razne vojvode usput pitale – da li će Vuk dovesti Čedu? Podsećamo ga da je i Čeda nekada bio nacionalista.

– A ko vam kaže da Čeda nije to i sada, ali normalan nacionalista – uzvraća Vuk. „ A ti što se ovde inaugurišu u vojvode, što ih je inaugurisao Šešelj, najbolje su opisani od samog generala Mihailovića, i to na suđenju pred komunističkim sudom. On je tamo u jednom trenutku rekao: sve vojvoda do vojvode, a u vojničkom smislu magarac do magarca. On je prezirao ta vojvodska zvanja, bio je oficir i poštovao je samo zvanična vojna zvanja i činove. Vojvoda u srpskoj vojsci je bilo vrhunsko zvanje, samo su ga četvorica imala – Putnik, Stepa, Mišić i Bojović“ – ispričao nam je Vuk.

U kafani „Čičin vajat“, gazda Goran Milutinović iz Pranjana, kaže nam da su pre neki dan, uz pomoć Sindikata „Zastave kamiona“, podigli veliki prohromski krst u slavu poginulih ravnogoraca.

– Ti sindikalci su došli jednom ovde kad nije bio majski Sabor i želeli da pomognu da zamenimo stari bagremov krsta. Obećanje su ispunili pre neki dan. Kad nije maj, na Ravnu goru dolaze mahom planinari. A ja držim ovu kafanu iz čistog ideala. Nema zarade, na pozitivnoj sam nuli – priča Goran žaleći što nema pravog turizma.

U „Čičinom vajatu“ je i Branko Aleksić koji čuva Ravnu goru, volonterski, već šest godina. Na uniformi mu je izvezen lik Ratka Mladića, za opasačem zakačena „kama stara 100 godina“.

– Zavoleo sam četnike još od od filma „Bitka na Neretvi“ – kaže ozbiljno Aleksić, a neko iz ćoška kafane pita: „Novinar jel’ doš‘o Čeda?“

Vazdušna banja, bolja od Divčibara

– Još 1936. objavljen je nalaz državne zdravstvene komisije koji kaže da je ovo vazdušna banja broj jedan u Srbiji. I trebalo je da bude turistički centar. Da nije bilo Draže, ne bi to bile Divčibare, bila bi Ravna gora. Ja mislim da i sada tako nešto može da se napravi, potrebno je samo pet, šest kilometara puta od Divčibara do Dražine pećine. I za čas bi ovo postalo i turistička meka. Pre nekoliko godina jedan beogradski istoričar ispričao mi je interesantnu priču. Tito je još bio živ i došla je delegacija mladih američkih istoričara i istraživali su po Srbiji mesta poznatih bitki iz Drugog svetskog rata. Po svojoj želji došli su ovde. Državni vodič im je rekao da se u Dražinoj pećini krio najveći izdajnik i saradnik Nemaca Draža Mihailović. Međutim, američki istoričar je uzvratio pitanjem: A od koga se krio? A ovaj je odgovorio: Pa od Nemaca – smeje se Vuk Drašković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari