Žan Žores (Jean Jaures, 3.9.1859 – 31.7.1914), socijalistički lider čija stogodišnjica ubistva se obeležava ove godine, kulturu je shvatao kao oružje za edukovanje naroda.

Izložba „Žores“ u pariskom Nacionalnom arhivu koja je zatvorena 2. juna ove godine, aktuelna u Panteonu „Žores – vek sećanja (1914-2014)“ kao i dve objavljene knjige (biografija koju su napisali Žil Kondar i Vensen Dikler, kao i knjiga „Žores – misliti umetnost“ Od Larme) govore o njegovim ličnim, estetskim ukusima i značaju koji ovaj političar zauzima u političkoj i kulturnoj istoriji Francuske.

Pre sto godina Žan Žores srušio se na sto u kafiću „Kroasan“, na Monmartru u Parizu, pogođen hicem u glavu. Obarač je povukao jedan neurastenik. Nekoliko dana posle toga Francuska upada u ono što će kasnije postati prva grobnica 20. veka. Fotografijama ova dva događaja (Žoresovo ubistvo i Prvi svetski rat) otvorena je izvanredna izložba u Nacionalnom arhivu u saradnji sa Fondacijom „Žores“ i smatra se najvišom tačkom u obeležavanju stogodišnjice Žoresovog ubistva. Pridružuje joj se više događaja koji odaju počast ovom izuzetnom socijalističkom tribunu.

Umetnici

Jedino delo koje je dosad postojalo i osvetljavalo njegov odnos prema umetnosti jeste Marsalovo „Žan Žores i likovna umetnost“, objavljeno o trošku autora. Novo delo autorke Od Larme svedoči svu složenost konstruisanja jedne doktrine u umetničkom stvaranju i u kontekstu rađajućeg socijalizma. Za razliku od svog kolege Žorža Klemensoa, koji je bio autor prepiske sa Klodom Moneom i teksta o Nimfama, ili Marsela Semba, supruga vajarke i redovnog Matisovog, Sinjakovog ili Rodenovog korespodenta, Žores nikad nije imao prava, istinska prijateljstva sa umetnicima. Viđao se sa nekolicinom koji su bili poreklom sa jugozapada kao i on sam (to su bili akademik Žan-Pol Loren, postimpresionista Anri Marten ili skulptor Gabrijel Pes, autor njegove posmrtne biste iz 1914). Nijedan od pomenutih nije bio avangarda svoga doba.

Umetnost je imala značajnu ulogu u njegovoj političkoj viziji, i između ostalog bio je i osnivač časopisa Humanost (L’Humanité – 1904). Mladi profesor filozofije koji će nešto kasnije tezom „O stvarnosti osetljivog sveta“ odbraniti doktorat već predaje svojim učenicima liceja Albi „sve vrline lepote koja uzdiže misao i emancipuje individuu“. Prilikom dodeljivanja nagrade 1888. izjavio je: „Kad ste jednom iskusili emocije za nauku ili umetnost, ne možete proći nekažnjeno. Ostaće vam zauvek, između posla i nezaobilaznih vulgarnosti u životu, radoznalost što pokreće velike stvari“.

Sve lepo svoj koren ima u istini

Žores teoretiše ideju umetnosti za narod, koja ne bi bila rezervisana za buržoaske elite i kultivisane. Remek-delo je po pravilu redukcija jer je obožavano samo od nekolicine. Za Žoresa lepo je neodvojivo od istinitog, istovremeno je i imaginacija (kao što je mislio Aristotel). Umetnost ne mora da bude striktno realna, ali treba da nosi imaginaciju u sebi, da ne ide protiv prirode i da ima odjeka u društvu. Zato je grčka umetnost pravi model (zbog svog univerzalnog karaktera, smisla za meru i harmoniju). Socijalistički dnevnik L’Humanité pledira za umetnost korisnu i prijemčivu za sve, najčešće na javnim mestima, stvaranu od umetnika koji bi bili u službi naroda. Avangardisti nisu promovisani u početku, ali jesu poštovani kasnije. Ponašanje umetnika i naročito njihova individualnost loše je primana. „Sumnjamo da su umetnici slobodni i znamo šta buržoaska klijentela očekuje od njih: našminkane portrete, zašećerene i nameštene scene…“ O kubistima nemaju bolje mišljenje jer se udaljavaju od misije poboljšanja i napredovanja društva, što treba da bude prva briga umetnika. S druge strane, država treba da obrazuje, podržava stvaralaštvo i pravo umetnika jer uloga umetnosti postaje važna u projektu Žoresa i socijalista.

„U novom društvu visoke i univerzalne kulture, umetnost će biti svakodnevni bog u najskromnijim domovima i veličanstveni bog u gradovima“, pisao je Žores dve godine pre svog ubistva. Godine 1900. održao je slavnu konferenciju o umetnosti i socijalizmu, afirmišući princip umetnosti koja oslobađa.

„Biografija kontinenta“

Politička biografija „Život Žana Žoresa“, koju su napisali Žil Kandar i Vensen Dikler, ima sve elemente da postane prava referenca jer je impozantna, zahtevna, i „pomaže mislećim ljudima da postanu ljudi od borbe“. I obrnuto. Ambicije autora bile su da približe, naprave sintezu, rezimiraju beskrajno saznanje o Žoresu, koje je dosad bilo fragmentarno. Vek nakon Žoresove nasilne smrti, sabirajući njegove bezbrojne zasluge, francuska levica će i ove godine (nešto više nego ranije – zbog nacionalne komemoracije) pričati o temelju koji im je postavio Žores, izabravši da brani najslabije, od radnika u rudniku do kapetana Drajfusa, i od čije ideje je danas ostalo malo toga, što zbog cepanja i razdora unutar same levice, što zbog težine i složenosti političkog i ekonomskog trenutka u kojem se Francuska danas našla.

Socijalistički aktivista

Rođen 3. septembra 1859. u Kastru, Žan Žores odrasta u porodici skromne provincijske buržoazije. Izuzetno dobar učenik dobija stipendiju i šansu za društveno napredovanje od Treće Republike. Prvi je na listi za upis u renomiranu Višu normalnu školu u Parizu i treći dobija agregaciju na filozofiji. Diplomira filozofiju i 1892. doktorira sa tezama „Realnost osetljivog sveta“ i „Nastanci nemačkog socijalizma kod Lutera, Kanta, Fihtea i Selinga“, na latinskom. Sa 25 godina pravi prve korake u politici, bira republikanski kamp i posle štrajka rudara biva izabran za poslanika 1893. Pobeđen u Tarnu, vraća se pozivu profesora na fakultetu u Tuluzu. Predvodi centralnu levicu, podržava Žila Ferija (mada je njegov „čovek“ bio Gambeta). Žoresovi predlozi za društvene reforme bili su vrlo zapaženi. Novinar je u Depeche du Midi, gde piše umetničke kritike smatrajući novinarstvo kao način mogućeg posredovanja i uticaja, opštinski savetnik i pomoćnik gradonačelnika. Boreći se uvek za više humanizma bio je čovek ideja i veliki pacifista. Godine 1897. brani kapetana Drajfusa i objavljuje „Dokaze“. Učestvuje u osnivanju partije socijalista i podržava Levi blok. Kao osnivač socijalističkog dnevnog lista L’Humanité ubrzava osnivanje SFIO (Francuska sekcija radničke Internacionale) 1905. godine. U ime jedinstva socijalista osuđuje svaku podršku vladi. Briljantan orator, osvajao je savremenike svojom elokvencijom. Njegova desetogodišnja borba za francusko-nemačko pomirenje, neslaganje sa trogodišnjim služenjem vojske i njegova ideja-vodilja da u slučaju rata vojska stupi u opšti štrajk (organizovan na evropskom nivou) donose mu mržnju nacionalista. Raul Vijen, egzaltirani nacionalista, ubio ga je 31. jula 1914. godine, što olakšava udruživanje levice sa Svetim savezom (L’Union sacrée). Posmrtni ostaci su 1924. preneseni u Panteon. Žan Žores je najznačajnija figura francuskih socijalista iako je bio privržen i pripadao reformskoj levici. Žoresov lik i naročito citate (zlo)upotrebljava danas i levica i desnica u svojim političkim diskursima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari