Mlada beogradska slikarka Mina Todosijević nema dilema – potpuno je posvećena svojoj umetnosti. Ako ne slika, vođena nekim svojim unutrašnjim porivima i pozivima, radi sa mališanima, čija začuđenost čini da zajedno kreću u bajkoviti i lekoviti lavirint umetnosti. Rođena 1981, završila je Akademiju lepih umetnosti, odsek slikarstvo, u klasi profesorke Stojanke Đorđić.


Sreli smo se u centru Beograda, u Resavskoj, dok je grad pulsirao od tramvajskih linija i užurbanih pešaka, gde mi je rekla nešto o svom slikarskom „vjeruju“. Ovako to ona vidi:

– Uvek se nadam da ću uspeti da posmatrače slika bar na trenutak uvučem u svoj svet, da bar deo magije koju doživljavam dok stvaram prenesem na svet oko sebe. Slikanje je moja strast, a priroda moje inspiracije pažljiv pogled oko sebe, dubok pogled u sebe i na platno na kome se rađa magija, a želim da i drugi budu deo nje.

Možda otuda dolazi veseo ton i razigrane boje.

– Čarobni svet boja, kojim sam opčinjena, i plodan susret spoljne i unutrašnje prirode istinska su avantura duha i uvek vode novim spoznajama – za mene, to je poseban put koji me vodi ka samoj sebi, a zapravo velikom jednom koje nas sve spaja… Slikarstvo prvenstveno doživljavam kao način traganja i oslobađanja od stega ovog komplikovanog sveta u kome smo zarobljeni.

O kakvoj zarobljenosti govore vaše slike?

– Nagli tehničko-tehnološki razvoj, koji nažalost nije praćen odgovarajućim razvojem ljudske svesti, svodi pojedinca na objekat u svetu koji je sve više globalizovan, u kome su „igre moći“ zamenile zdrave međuljudske odnose i u kome su autentične unutrašnje potrebe individue potisnute i zanemarene, a nametnute norme koje vode konzumerističkom svetonazoru u kome „imati“ odnosi prevagu nad „biti“.

Smatrate li da svojim slikama proizvodite red?

– Za mene je slikanje način da, barem u izvesnoj meri, izbegnem uticaj tih pogubnih tendencija i omogućim svom unutrašnjem da se izrazi u spoljnom svetu. Snaga moje slike odražava impulse mog sveta i fragmente onog napolju kroz prizmu moje percepcije, doživljaja tog sveta i mojih emocija. One nastaju u stanjima kada se svi ovi elementi stapaju u preplitanju unutrašnjeg i spoljnog sveta, pri čemu se brišu granice između njih i moj unutrašnji mikrokosmos utapa se u makrokosmom, a unutrašnja i spoljna priroda spajaju se u jedinstvenu celinu – prirodu, čiji sam ja nerazdvojni deo, a koja je istovremeno deo sveta, proširena do neslućenih granica.

Koji su konkretni motive koji pokreću te mehanizme stvaranja?

– Konkretni motivi koji me nadahnjuju većinom su doživljaji prirode u momentima kada je ona neuhvatljiva za naša čula i kada jasno osećam da u njoj postoji nevidljiva suština koju možemo da „shvatimo“ samo dušom, svojom sopstvenom suštinom. U takvim prilikama upijam u sebe tu neopipljivu bit – otkrivajući pritom njenu istovetnost s mojom sopstvenom biti – i najbolje što mogu projektujem njen odraz na platno. U tom procesu odlazim na mesta koja volim, svoja „utočišta“, posmatram boje, svetlosti i senke spoljnog sveta i istovremeno osluškujem titraje svog unutrašnjeg bića, a zatim se vraćam u sebe da bih oslušnula sopstvenu podsvest, deo unutrašnje ekspresije tog tajanstvenog, čudesnog i nedokučivog ja.

Sve deluje kao vrsta intuicije koju sledite…

– Intuicija me često sama vodi u preplet svesnog i podsvesnog, pa započinjući sliku najčešće znam kako će ona na kraju izgledati, a što su mi srce, dušu i um otvoreniji, to se silina mojih emocija i unutrašnji impulsi moga bića jasnije odražavaju na platnu. Bojom se spontano igram, uverena da nesputana igra oplemenjuje dušu. Pri tome, ono što ću stvoriti umnogome zavisi od mojih trenutnih emocija i stanja duha i zbog toga površno gledano izgleda da moje slike nemaju doslednost, a opet one su sve suštinski povezane.

Kako to pomaže korespodenciji sa svetom i ljudima?

– Čvrsto sam uverene da je u svakom ljudskom biću duboko usađena potreba za samospoznajom – suštine sebe samog i sveta u kome obitavamo. Tu potrebu ljudi zadovoljavaju na različite načine, a ovaj koji sam ja izabrala ili koji mi je sudbinski određen jeste, između ostalog, kroz moje četkice, špahle i boje. One su te koje mi omogućuju dodir kreativne svesti sa poretkom stvarnosti – one spolja fizičke, ali i one unutrašnje, fluidne – a time i lično traganje za estetskim i umetničkim izrazom sopstvenog nemira.

Pokretači i čuda

– Bilo da prvi impulsi nadahnuća poteknu iz moje unutrašnje prirode ili pak nastanu pod uticajem spoljašne, glavni pokretač mog umetničkog stvaranja jeste duboka potreba da tragam za sobom – potreba za samospoznajom, svojstvena svakom ljudskom biću, koju neprestano podstiču nedokučivost prirode i čovekove suštine. Tu je ta savremena civilizacija, ili, da budemo precizniji, civilizacije prelomljene na balkanski, naš način. Nije tajna da se tom načinu svet čudi, ali čudimo se i mi.

Svojim postupkom Mina po svemu traga za logikom našeg haosa. O tome su govorila njena platna na nedavnoj prvoj samostalnoj izložbi Mine Todosijević koja je pod nazivom „Traganje“ bila postavljena u prostoru beogradskog tržnog centra „Zira“. Autorka je za svoju prvu samostalnu izložbu odabrala tridesetak slika kojima demonstrira svoj način zanimljivog traganja. Pre toga je na izložbi „MREZZE“ bila jedini predstavnik iz Srbije na „Parallax Art Fair“ u Londonu oktobra 2013. Izlagala je ovog februara i u okviru Bala rusko-srpskog prijateljstva u Beogradu.

Njena preispitivanja i stalna samoupitanost sada se prepoznaju i u evropskim izložbenim prostorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari