O ubojstvu obitelji Zec u Rijeci se upravo postavlja kazališna predstava koju režira mladi Oliver Frljić. Preživjeli članovi te obitelji (preselili su se u Banja Luku) od hrvatske su države, odlukom Sanaderove vlade, dobili novčanu odštetu. Sto zagrebačkih intelektualaca sad je pak potpisalo peticiju da neka zelena površina u gradu dobije ime „Park obitelji Zec”. Time stvar ulazi u povijest i umjetnost, iako, zapravo, još nije dobila sudski epilog.


Prvi proces oko slučaja Zec vodio sam prije dvadeset i tri godine, predzadnji dobio prošle godine, a jedan još traje. Tri su to od oko 200 slučajeva klevete koji su na hrvatskim sudovima protiv mene vođeni, ili se vode kao autora novinskih članaka ili urednika novina u kojima su izlazili. Među tužiteljima bio je lijep broj ratnih zločinaca, od kojih su neki u međuvremenu smaknuti ili osuđeni…

Obitelj Zec likvidirala je na zagrebačkoj gori Medvednici grupa ubojica koji su pripadali „policijskoj rezervi”. Za rezervu bio je u MUP-u nadležan Tomislav Merčep, kao pomoćnik ministra Ivana Jarnjaka. To je bilo smutne 1991. godine, u ratno doba, ali u pozadini, daleko od frontovskih operacija. Dogodilo se u Zagrebu, gdje je žrtvom postao domaći poduzetnik, trgovac mesom Mihajlo Zec, te njegova obitelj, žena i dvanaestogodišnja kći Aleksandra. Zec je bio veletrgovac i, uz ostalo, držao je restoran „društvene prehrane” u zgradi Sabora, kad su parlament preuzeli tuđmanovci. Odmah je dobio nogu, a još nedavno, ondašnji potpredsjednik Sabora dr Žarko Domljan, komentirajući to ubojstvo, objasnio je da je „Zec bio sumnjiv“. Znalo se da je Srbin, znači „udbaški druker“, pa je postojala teoretska opasnost da otruje zastupnike! Što bi zadalo silan udarac mladoj hrvatskoj demokraciji, te inkapacitiralo narodnu skupštinu koju su sačinjavali vrsni muževi poput samoga Domljana…

ESKADRONI SMRTI

Čini se da je motiv ubojstva Mihala Zeca bio, zapravo, posve prozaičan – naručili su ga konkurenti, koji su nastojali preuzeti unosnu trgovinu mesom na zagrebačkim tržnicama. Munib Suljić, jedan obični krimos, radio je kao trgovački putnik eskadrona smrti, popularno nazvanog „merčepovci”, koji je bazirao na Zagrebačkom velesajmu, u središtu ratnog šverca humanitarnom pomoći. On je po gradu preuzimao narudžbe za umorstva, koje je onda grupa izvršavala, kad nisu radili na svoju ruku, otimljući srpske civile koje bi mučili ili nudili uz otkupninu. Operirali su isprva u Vukovaru, zatim u Zagrebu i Gospiću, a onda u Pakračkoj poljani, gdje su na ribnjacima uredili mali koncentracioni logor. Za njima je posvuda ostajao krvav trag.

No, na samom početku zapali su u neprilike – kad su Zečevi oteti, susjedi su obavjestili policiju i policija je promptno djelovala, a istražni sudac u munjevitoj akciji pokupio cijelu ekipu (osim Merčepa, koji je ipak bio pod političkom zaštitom). Strpali su ih u haps, prišarafili, i iz njih izbilo cjelovito priznanje, sto i pedeset stranica zbornog pjevanja. Akciju je vodio Anto Nobilo, koji se ranije pročuo kao tužitelj na suđenju ustaškog ministra Andrije Artukovića, iz Amerike izručenog Jugoslaviji.

No, u slučaju Zec dolazi tada do fatalnog obrata. Na intervenciju Vladimira Šeksa sve „merčepovce” puštaju na slobodu, jer je ustanovljeno da je kod njihova ispitivanja napravljena proceduralna greška – nije bio prisutan advokat, kako je zahtijevao novi Zakon o kaznenom postupku. Jasan politički gest, to će izazvati val bezakonja, proširiti strah iza kojega počinje olovno doba obilježeno ratnim zločinima što najdublje traumatiziraju društvo. Čim je vidio što se zbiva, Nobilo je shvatio koliko je sati i smjesta je napustio državnu službu, posudio novac da otvori advokatsku kancelariju, te ubrzo postao najtraženiji odvjetnik o kojemu gangsteri ispredaju legende.

Istodobno, Stipe Mesić – u to doba predsjednik Sabora – koji se sa Šuškom i „šuškovcima“ sukobio na raznim političkim i personalnim pitanjima, donio mi je u redakciju „Globusa” cio sudski dossier slučaja Merčep i mi smo ga objavili. To je bio početak pravosudne kalvarije, koja traje do danas.

RATNI PROFITERI

Proveo sam na sudu nebrojene radne dane i sate, upoznao sve važnije suce općinskog i županijskog suda, koji su u međuvremenu dospjeli na Vrhovni sud, mnoštvo advokata, policajaca… Moj odvjetnik, koji me branio desetak godina, postao je sad ministar pravosuđa. Drugi su otišli u Haag i tamo zaradili cijela bogatstva braneći prominentne zlikovce koji su nas, istraživačke novinare, tu kod kuće, u anonimnosti hrvatskog sudskog procesa, godinama gušili gomilanjem besramnih tužbi za svaku sporednu i nevažnu rečenicu i detalj činjeničnog opisa. Pritom bi izbjegavali temu, razlog i povod članka zbog kojega bi se našli u novinama. Merčep je, recimo, cijelu onu vilu zaradio utužujući samo jedan potpis pod jednu sliku o članku koji se prostirao na šest velikih stranica „Globusa”!

Ratnim zločincima pridružili su se zatim ratni profiteri, svakovrsni tajkuni i naposlijetku državni činovnici, razni pronevjeritelji, sudionici epohalne pljačke narodnog gospodarstva koji su, svi zajedno, zatrpali hrvatsko sudstvo s više od milijun tužbi za klevetu, te praktično blokirali pravosuđe u zemlji. Kako u Hrvatskoj kleveta spada u kazneni zakon, za razliku od velike većine civiliziranih zemalja u svijetu, država, zapravo, pridržava pravo na Istinu i preko suda određuje što se i kako smije o nekome javno priopćiti. U Americi tužiš na svoj trošak, ali tamo kleveta praktično ne postoji – najnormalnija je stvar da autor poput Ala Frankena izda knjigu o kolegi, televizijskom komentatoru, pod naslovom „Rush Limbaugh is a Big Fat Idiot and Other Observations” (Rush Limbaugh je teški idiot i druga opažanja). Za to bi, majci, u Hrvatskoj platio golemu odštetu istom tom debelom idiotu. U Americi je to vlastito mišljenje, pa ako se ono nekome, recimo Rushu Limbaughu ne sviđa, može uzvratiti sličnom uvredom, ako nađe nekoga tko će mu knjigu ili članak odštampati. Sasvim je drugo neistina, dezinformacija koja nekome može pričiniti štetu. Ali tko je teški idiot, a tko „lakirana bubašvaba”, spada u „editorial”, kvalificirano mišljenje urednika i autora…

EPILOG POSLE ČETVRT VIJEKA

Kod uvrede i klevete (libel) u opisu kaznenog djela imaš jasnu odredbu da su to neistine koje „počinitelj svjesno i namjerno iznosi kako bi drugome nanio štetu časti i ugledu”. Stoga se možeš braniti ili tako da dokazuješ da je ono što si napisao istinito (teži put), ili pak da si imao uvjerljive izvore koji su te naveli da tako misliš i pišeš, pa otpada namjera, i cijela stvar pada u vodu… No, odnedavna je u hrvatski zakon uveden i novi institut kaznenoga djela, tzv. blaćenje, koje se svodi na to da je kažnjivo iznositi stvari o nekome koje su mu neugodne, makar bile i istinite, a tema od interesa za javnost. To je – po uzoru na najrestriktivnije zakonodavstvo u svijetu, ono švicarsko – skuhao, naravno, Vladimir Šeks, u zadnjem mandatu hadezeovske vlasti. Ideja je bila da se ostavi moćno zaštitno sredstvo za korumpiranu garnituru u demisiji, ali i ova nova, nadolazeća, taj je institut rado prihvatila jer se političarska kasta kolektivno boji novina, novinara i javnosti budući da je itekako svjesna svog trulog moralnog habitusa.

Inače, kad je vidio da država i državno tužiteljstvo – DORH – nikad neće nešto zaista poduzeti protiv Merčepa, tužio ga je privatno sam Nobilo, zastupajući preživjelog sina, a ja sam svjedočio, kao i mnogi drugi novinari „Globusa” kojima su „merčepovci” godinama prijetili (mene su, štoviše, jednom oteli i maltretirali). Na sud smo naposlijetku dovukli i samoga Josipa Đolija Manolija Manolića, koji sve o svemu zna, a povremeno progovori, zagonetan kao Sfinga, posljednji kumir udbaške arkane…

Tako da će, sve u svemu, poslije nepunih dvadeset i pet godina Merčep, malešni ratni instigator, vjerojatno završiti u buksi. Onda ostaje još samo to da se optuži njegov šef, Ivan Jarnjak, i pred poviješću osudi vrhovni šef, sam Vrhovnik, Franjo Tuđman. To je već praktično obavljeno u Europi, gdje taj lik uživa ugled otprilike kao i Slobodan Milošević. Još treba isto gradivo utvrditi u Hrvatskoj, ali za to, siguran sam, neće trebati više od pedeset godina…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari