Leta 1997. godine poslednji put sam putovao vozom. Vraćao sam se sa svadbenog puta.

Nakon što sam propustio trajekt sa Naksosa za Solun, išao sam do Atine i onda vozom do Soluna, pa drugim do Niša.

Naravno, to je bilo skuplje. Skoro bez para, ispred trafike u Solunu pokupio sam neke drahme sa zemlje i kupio vodu.

U solunskom vozu bila je gužva. Mladi, uglavnom sa Zapada, vraćali su se sa odmora. Sedeli smo u hodniku. Pričali smo o iskustvima sa grčkih ostrva. Svi smo bili umorni, ali zadovoljni letovanjem.

Onu vodu podelili smo i popili još do granice.

Posle smo istrčavali na svakoj stanici da dopunimo flašu.

Sa takvim poslednjim iskustvom ovog leta krenuo sam da sačekam isti taj voz iz Soluna.

U Niš je stigao sa samo sat kašnjenja.

Opet je bilo gužve. Bilo je i mladih, čak i onih jako mladih, sa roditeljima.

Gotovo da se ništa nije promenilo. Isti prepoznatljivi miris, a i obaveštenja potpisana sa „Jugoslovenske železnice''.

I opet su svi bili umorni i dremali i na podu, i po kupeima.

Samo nije bilo zadovoljnih.

Nije bilo ni priče o ostrvima. Ni plažama.

Ja sam se već vratio sa ostrva u Grčkoj koje su birala moja deca. U Solunu pored trafika više nećete naći drahme, mada, kako je krenulo, možda će ih biti naredne godine.

U retkim vozovima koji prolaze kroz Srbiju gotovo da nema više mladih stranaca sa Zapada.

Ali, ima mladih koji su krenuli na Zapad.

igranti iz Sirije, Iraka, Avganistana…

Čitave porodice.

Beže od rata i nasilja. Kažu, idu tamo gde je bolje.

Nije im jasno kako nema mesta u vozu, iako su kupili karte.

Putuju danima. Neki žele pred kameru, a većina, ipak, ne.

Razlog – ostali im rođaci, može režim da im naudi.

U početku nepoverljivi.

Kad sam se zakašljao zbog cigarete, ponudili su mi vodu, što izaziva smeh onih retkih koji su budni ili koje smo probudili.

ladić iz Sirije me vuče za rukav, objašnjava da sam se previše naslonio na vrata. Može da bude opasno.

Još jedan od njih pristaje da stane ispred kamere. Priča da ide a da sam ne zna gde. Samo što dalje od rata. Ima neke prijatelje u Nemačkoj i nada se da će ih naći.

Pošto smo propustili stanicu, jer vrata nismo uspeli da otvorimo nakon što nam je kvaka ostala u rukama, ćaskamo i pokušavamo da namestimo bravu.

Posle par sati na jednoj od stanica uspeli smo da otvorimo vrata. Izlazimo, mašemo jedni drugima i nastavljamo – oni na sever Srbije, a ja se vraćam na jug.

Umoran.

Oni najmlađi u vozu probudiće se na poslednjoj stanici.

ožda u isto vreme kada i moja deca.

Oni će tražiti flašicu sa već vrućom vodom, a moja deca će guglati novo ostrvo u Grčkoj za naredno letovanje.

Nadam se da neće, kao ove godine, tužno gledati u kolonu migranata koju smo sreli na povratku sa letovanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari