Tokom osamdesetih godina prošlog veka kada se proslavljala 20. godišnjica osnivanja Univerziteta u Novom Sadu došao sam do podataka koji su ukazivali na to da je čitavo stoleće ranije postojala težnja Srba u Vojvodini da se osnuju tri fakulteta koji bi poslužili za formiranje prvog vojvođanskog univerziteta. Meni je taj podatak već tada ukazao na trend kašnjenja institucionalizacije nauke, jer u trenutku kada smo proslavljali 20. godišnjicu Univerziteta, trebalo je zapravo proslavljati 100. godišnjicu da je ideja o osnivanju univerziteta implementirana na vreme. Međutim, usled opšteg političkog i društvenog stanja u Austrougarskoj na kraju 19. veka nisu postojali uslovi da se namera o osnivanju univerziteta sprovede u delo.


Nakon što je Univerzitet u Novom Sadu osnovan 1960. došlo je do značajnog razvoja nauke i njene primene u privredi i društvu. Rezultati naučnih dostignuća i tehnoloških inovacija su se manifestovali u gotovo svakom društvenom aspektu, – u poljoprivredi su stvoreni hibridi koji su doprineli povećanju prinosa za 500 odsto, u Kliničkom centru Vojvodine izvedena je prva operacija na otvorenom srcu, došlo je do procvata likovne i dramske umetnosti. Već tada je postalo jasno da su izvanredna dostignuća koja se ostvaruju u različitim naučnim i umetničkim sferama rezultat tradicije koja je okupila veliki broj ljudi koji su svojim znanjem i zalaganjem učinili da Univerzitet postane to što jeste.

Odlukom o pristupanju Vojvodine Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca 1918. godine, tadašnji predsednik Vlade, Nikola Pašić je u Vojvodini nastavio da primenjuje ranije austrougarske zakone. Tek je 1935. godine prvi put u Srbiji kandidat iz Vojvodine imenovan za ministra. Za razliku od drugih delova Srbije, Vojvodina je negovala tradiciju nauke i samim tim ostvarila određeni napredak u opštem sociološkom i demografskom kontekstu u odnosu na ostatak zemlje. Međutim, određeni predstavnici vlasti Srbije su težili da smanje vojvođanski uticaj u državi, što je imalo negativne posledice i za Vojvodinu i za Srbiju.

U članku dnevnog lista Politika od utorka 21. jula, pod nazivom „Dva VANUK-a u novosadskom sudu“, citira se izjava Miroja Jovanovića, potpredsednika Treće Srbije, koji tvrdi da je Pajtićeva deklaracija kojom se osniva Vojvođanska akademija nauka neustavna, jer ni po Zakonu o javnim službama, navodno, ne može da se osniva takva organizacija. Smatram da nema zakona niti ustava koji bi mogao sprečiti osnivanje ovakve institucije. Akademija nauka je najveće dostignuće koje jedno društvo može da iznedri. Iz tog razloga predlažem da se polemika u vezi sa Vojvođanskom akademijom izostavi jer baš kao što ni Univerzitet u Novom Sadu nije osnovan kada je bilo vreme za to, tako se i sada već kasni sa osnivanjem Vojvođanske akademije u kojoj bi mogli raditi i stvarati mnogi znameniti profesori, naučnici i edukatori sa Univerziteta u Novom Sadu. Takođe bih hteo da podsetim da se slična polemika vodila i tokom 1960-ih godina kada se razmatralo osnivanje univerziteta. Tada je zaslugom Stevana Doronjskog Novi Sad dobio svoj univerzitet. Najmanje što bi Univerzitet u Novom Sadu, grad Novi Sad i vojvođansko društvo u celini trebalo da urade jeste da se zahvale Stevanu Doronjskom podizanjem prigodnog spomenika u Novom Sadu.

Želeo bih i da izrazim očekivanje da će Vojvođanska akademija nauka i umetnosti koja tek treba da se formira, biti otvorena prema pojedincima i društvu i da će na transparentan i odgovoran način služiti promociji nauke i umetnosti u Vojvodini I Srbiji.

Autor je nekadašnji rektor Univerziteta u Novom Sadu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari