– Srbija je u protekloj godini dobila novu vladu sa snažnim političkim kapacitetom za realizaciju reformske agende. Nažalost, već na samom početku rada velike elementarne nepogode su unekoliko odložile implementaciju mera strukturnih reformi. Stoga je najveći deo prošle godine, u ekonomskom smislu, potrošen na koncipiranje mera fiskalne konsolidacije sa ciljem obuzdavanja rastućeg deficita budžeta i suverenog duga. Međutim, treba pohvaliti napredak na regulatornom planu – kaže u razgovoru za Danas Aleksandar Vlahović, predsednik Saveza ekonomista Srbije.

Tema Kopaonik biznis foruma, koji se danas otvara, prošle godine je bila „Promenimo Srbiju u Evropi koja se menja“. Koliko se za godinu dana promenila Srbija, a koliko Evropa?

– Usvojeno je nekoliko veoma važnih sistemskih zakona, od kojih je Zakon o radu najznačajniji jer predstavlja osnovni stub na kome će se bazirati najavljena reforma javnog sektora. Što se tiče Evrope, a pogotovo evrozone, ona nije, nažalost, ostvarila značajniji oporavak. Naprotiv, izraženi su finansijski rizici, pre svega kolebljivost finansijskih tržišta. Narasle su geopolitičke tenzije, pre svega sukob u Ukrajini i zaoštravanje ekonomskih odnosa sa Rusijom. Pobedom levice u Grčkoj podgrejane su političke tenzije i dileme oko toga kojim putem nastaviti reforme: štedeti ili trošiti. Generalno, evrozona se nalazi u začaranom krugu deflacije, slabih investicija i niske potrošnje.

Kako gledate na makroekonomsku situaciju Srbije?

– Pad BDP od oko dva odsto nije značajnije ugrozio druge makroekonomske agregate. Zabrinjava značajan pad obima industrijske proizvodnje od 6,5 procenata. Nažalost, dobri trendovi rasta izvoza iz 2013. godine nisu nastavljeni u 2014. To je donekle kompenzovano silaznim trendom uvoza, što je posledica pada cene sirove nafte na svetskom tržištu. Veoma je važna rešenost Vlade da kratkoročna fiskalna konsolidacija, izražena pre svega u merama štednje, ovaj put uspe. Efekti su vidljivi kroz izbalansiranost budžeta u prva dva meseca ove godine. Na drugoj strani, inflacija se već mesecima nalazi ispod donje granice zacrtanog koridora. Ukoliko se taj trend nastavi, bojim se da će biti ugrožena realizacija projektovanih prihoda, a, takođe, zajedno sa merama štednje može uticati na produbljivanje privredne recesije. Slično Evropi, ali na nižem nivou, i Srbija je u začaranom krugu niske inflacije (deflacije), slabih investicija i niske tražnje.

 Da li su mere štednje Vlade Srbije dovoljne? Da li je realno očekivati restrukturiranje javnog sektora tokom 2015. ili to ostaje politički neizvodljivo?

– Mere štednje nisu dovoljne za postizanje fiskalne ravnoteže u dugom roku. Čak bih rekao da štednja tj. fiskalna konsolidacija nije sama po sebi reformsko pitanje, već je neophodna pretpostavka za početak suštinskih strukturnih reformi. Otuda se ne sme dovoditi u pitanje potreba da se restrukturira i reformiše javni sektor. Ukoliko se, pak, i ovaj put reforma javnog sektora odloži za neko buduće vreme, vrlo brzo ćemo se suočiti sa ekstremno visokim budžetskim deficitom i nekontrolisanim rastom javnog duga. Bojim se da bi u takvim uslovima rejting zemlje dodatno bio snižen, a da bi eventualno zaduživanje zemlje za pokriće deficita bilo gotovo nemoguće.

Kolika je korist od štednje ako ne ostvarimo privredni rast? Vidite li u planu Vlade mere koje će stimulisati ekonomski razvoj?

– Štednja, zasnovana na smanjenju lične potrošnje, jeste neophodna mera da bi se u kratkom roku ostvarila fiskalna ravnoteža. Ona, naravno, ima i svoj negativni uticaj i to pre svega na nivo ekonomske aktivnosti. Naša privreda se od drugog kvartala prošle godine nalazi u recesiji, te se, paralelno sa štednjom, kristališe potreba da Vlada setom mera ekonomske politike kontraciklično deluje. Odnosno, potrebni su fiskalni stimulansi, ali ne na način da Vlada bude alokator resursa kroz razvojni fond ili banku, već da direktno podiže nivo realizovanih fiksnih investicija u infrastrukturu. Danas je privreda u recesiji, između ostalog, i zbog toga što se u prethodne dve godine upravo štedelo na fiksnim investicijama, čiji je nivo iznosio svega 2,2 do 2,5 procenata BDP-a. U projektovanom budžetu postoji fiskalni prostor. Planirani nivo fiksnih investicija u 2015. treba da bude najmanje tri odsto BDP-a. Uporedna iskustva pokazuju da zemlje koje su primenjivale mere štednje radi fiskalne stabilizacije, istovremeno su imale fiksne investicije na nivou od četiri do 4,5 odsto BDP-a. Zbog toga je njihov pad u periodu krize bio značajno ublažen. Pri tome, važno je napomenuti da nisu sve investicije u infrastrukturu investicije sa fiskalnim multiplikatorom na ekonomsku aktivnost. Ako, na primer, napravite infrastrukturni objekat, finansiran iz kredita druge države, na čijoj realizaciji rade isključivo preduzeća iz zemlje davaoca kredita, uticaj na domaću privredu će biti gotovo neznatan.

 

Telekom treba privatizovati

Treba li država da prodaje Telekom i ako ga proda, kako najkorisnije iskoristiti taj novac?

 Telekom se mora privatizovati, jer on u kontinuitetu gubi poziciju na tržištu, njegove poslovne performanse opadaju. To je sasvim logično, imajući u vidu da je u ovoj oblasti izrazito oštra konkurencija. Siguran sam da danas postoje veliki otpori privatizaciji Telekoma, ali i drugih javnih preduzeća. Oni se nalaze i u političkoj, sindikalnoj, ali i biznis zajednici, tj. kod onih preduzeća koja su poslovno povezana sa javnim preduzećima. Populistička poruka najčešće glasi: „To treba da ostane u našim, domaćim rukama“. Nevolja je u tome što za posledicu imamo kontinuiranu devastaciju performansi preduzeća, tj. smanjenje vrednosti javnih preduzeća. Novac od prodaje Telekoma treba usmeriti ka preduzetnicima i malim porodičnim preduzećima. Naime, zajedno sa bankarskim sektorom treba obezbediti jeftinije i dugoročnije finansiranje preduzetničkih ideja.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari