Smiruje se nervoza oko minulog rada i naknade za bolovanje i odmor. Zakon koji Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave sprema neće uticati ni na čiju platu. Kad dođe vreme za to, pošto novi, posebni zakoni krenu da se primenjuju od 2017, princip će biti da se „u početku regulišu samo izuzetna iskakanja, a potom će se sve definisati vrlo polako i samo u skladu sa mogućnostima budžeta“. Zašto je onda ovaj zakon uopšte bitan?

„Jednaka plata za jednak rad“ moguća je samo u uređenoj državi. To je glavna vrednost ovog Zakona. On će omogućiti narednoj Vladi da postepeno uvodi red. Neki eksperti za upravno pravo pitaju zašto posao počinjemo od kraja. Zar nije neophodno da prvo uvedemo red u to kako javne ustanove zapošljavaju, posluju, „dele“ pare, pa tek onda u plate? Mogu li se istim sistemom plata nagraditi različitekategorije zaposlenih, kao što su lekari koji mogu da zarađuju u privatnim ordinacijama, profesori koji predaju na više mesta i umetnici koji više zarađuju od aranžmana na projektima, a da, s druge strane, imamo državne službenike kojima su te prilike retke ili sudije kojima su zabranjene? Ne treba li onda početi najpre sa uređivanjem delatnosti i njenih prihoda, uslova rada i zapošljavanja?

 Ne ukidaju se dodaci

Najjednostavniji odgovor – da od plata počinjemo, jer su od nas to tražili MMF i Svetska banka – nije i najbolji.

Pravi odgovor je da, kad gradite kuću, treba da počinjete od temelja. Ali kada je popravljate, ima puno smisla počinjati od krova. Uređujemo državu koja već dugo funkcioniše neuređeno i niko ne može da uredi sve odjednom – i krov, i parter, i temelje.

Ovaj zakon polazi od toga da je za početak potrebno da prestanemo da krijemo ko šta zarađuje i da lažemo, čak i sami sebe. I da se složimo oko nekoliko jednostavnih principa šta bi bilo fer. Posle treba da se krećemo ka tom fer stanju postepeno i fleksibilno, naizmenično preduzimajući korake od „malo uređenije plate“ do „malo veće discipline i višeg vrednovanja učinka“.

Prvi cilj – vidljivost i uporedivost zarada zakon postiže u tri poteza. Objaviće se katalog, odnosno popis svih zvanja i radnih mesta u javnim službama, sa opisima tipičnih poslova i platnom grupom u koju je to zvanje razvrstano. Uprostiće se i sažeti uvećanja i dodaci. Oni se neće ukinuti, već će uvećati koeficijent, tako da neće biti bitnijih i skrivenih razlika u zaradi na dva radna mesta koja su u istoj platnoj grupi. I konačno, zakon uspostavlja i jedinstvenu matricu platnih grupa za sve delatnosti,što znači da će ona radna mesta koja, posle usvajanja posebnih zakona, budu svrstana u istu platnu grupu, imati i sličnu platu.

Principi

Zatim dolaze dve vrste principa. Jedni se odnose na vrednovanje radnih mesta, odnosno zvanja. Na primer, jasno je da je složenost posla, odnosno školska sprema bitan element njegovog vrednovanja. Ali ne i jedini. Važna je i odgovornost – nije isto upravljati institucijom od 100 ili 1.000 zaposlenih, iako oba zahtevaju isto obrazovanje, a važni su i uslovi rada. Tako čistačica koja radi sa zagađenim medicinskim otpadom mora biti nagrađenija od one koja je samo izložena dečijim nestašlucima. Neće biti lako. Ipak, ako uspemo da uporedimo i vrednujemo nekih 800 zvanja, odnosno radnih mesta i smestimo ih u 13 platnih grupa, od kojih je svaka sa po tri različite početne zarade – nećemo biti prvi koji su u tome uspeli.

Drugi tip principa odnosi se na napredovanje. Sistem počiva na pretpostavkama da ljudi moraju da se razvijaju kroz karijeru, ali ne nužno i jednako. Slavni „platni razredi“ odnose se na to da ljudi koji rade iste poslove, nemaju isti učinak. Neki su mnogo produktivniji, i za to moraju da budu nagrađeni. Univerzitetski nastavnik koji od docenta postane vanredni profesor, unapređuje se i prelazi u višu platnu grupu. Ako objavljuje više radova od očekivanog standarda ili to čini u časopisima sa većim uticajem, pomeraće se na veće zarade, u istoj platnoj grupi.

Da je prihvaćen originalni predlog u pogleduminulog rada, onda bi se napredovanje kroz platne razrede desilo i prosto sticanjem iskustva. Ukupno napredovanje u matrici bilo bi za 16 odsto veće. Pošto za sad to nije moguće, minuli rad se zarađuje zasebno, a napredovanje je ograničeno na merljivo veći učinak, u najčešćem rasponu od oko 20 odsto.

 Gde su falinke u priči

Zakon kaže još i da će sad morati da se donesu posebni zakoni – na primer za plate u javnim službama, za plate državnih službenika, dela funkcionera – kojima će se bliže urediti i specifičnosti vrednovanja poslova koje obavljaju, kao i sektorski sistemi vrednovanja napredovanja. Od izuzetne je važnosti da nema napredovanja dok se ne uspostave sistemi merenja učinka, a moguće – i jačanja discipline u datoj delatnosti.

Iako postavlja jedinstvene principe, Zakon nije krut obrazac u koji bismo morali veštački da uterujemo vrlo različite i različito (ne)uređene delatnosti. Naprotiv, on omogućava da se iskažu specifičnosti rada. Na primer, očekujemo da će u zdravstvu postojati dodatak za dežurstva, koji ne očekujemo u prosveti. Očekujemo i da će postojati korektivni koeficijent za rad u sudovima za organizovani kriminal, ali ne i u ogromnoj većini službeničkih poslova.

Na kraju, najvažniji princip od svih: brzina prilagođavanja na nove, veće, ali i usklađenije zarade, zavisiće od raspoloživih budžetskih sredstava. A ona najviše zavise od produktivnosti i uređenosti naše zemlje.

Ima li falinke u ovoj priči punoj nade? Ima. Ništa nas ne može naterati da je sprovedemo, osim nas samih. Ukoliko se ne budemo odnosili pošteno prema ovim principima, bilo u razradi posebnih zakona, bilo u njihovoj primeni – ako se budemo pravili da merimo učinak, a u stvari napreduju svi jednako, ukoliko se raspolaganje sopstvenim prihodima ne uredi zajedno sa primenom posebnih zakona, ukoliko se plate budu povećavale brže onima koji su moćniji, a ne onima kojima je niža u odnosu na vrednovanje – onda zaista nećemo uraditi ništa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari