Veliki broj preduzeća koja zapošljavaju osobe sa invaliditetom nalazi se na ivici nestajanja i bez donošenja novog zakonskog okvira koji će dati podršku ovom sektoru moglo bi se desiti da polovina ukupnog broja ovih preduzeća nestane u roku od godinu dana, zaključak je jučerašnje konferencije o socijalnom preduzetništvu u Srbiji, koju je organizovao Danas konferens centar.

Panelisti su govorili o ulozi države u podršci plasmanu proizvoda kompanija iz sektora socijalnog preduzetništva i rešenju problema sa kojima se ove kompanije susreću zbog postojeće zakonske regulative koja otvara prostor za velike zloupotrebe. Ministarstvo rada i socijalne politike predstavilo je Nacrt zakona o socijalnom preduzetništvu, a razlozi koji su bitni za donošenje ovog nacrta, a potom i samog zakona, su rešavanje pitanja od velike važnosti za našu zemlju, pitanja nezaposlenosti, tehnoloških viškova i siromaštva.

– Ovaj zakon treba da bude način da se pruži socijalno uključivanje u rad svima onima koji to nisu u mogućnosti da urade i da se ostvari materijalna i socijalna sigurnost korisnika socijalnog zapošljavanja, objašnjava Radina Todović, državni sekretar Ministarstva rada i socijalne politike.

S tim u vezi, doneta je odluka o osnivanju Centra za socijalno uključivanje u kojima će raditi stručna lica i gde će se raditi na podizanju nivoa obrazovanja, razvoju solidarnosti i socijalne interakcije korisnika socijalnog zapošljavanja.

– Dužnost svih socijalnih preduzeća je da od ukupnog broja radnika zaposli 60 odsto korisnika socijalnog zapošljavanja – ističe Radina Todović.

Velika razlika u načinu ophođenja prema marginalnim grupama se uočava između nas i Zapada. Gradovi na Zapadu su omogućili ozbiljno sistematsko uključivanje osoba sa posebnim potrebama, tako da oni funkcionišu normalno kao i svi drugi građani. Kod nas su ove grupe i priče o njima i dalje tabu teme, kaže Veran Matić, predsednik Upravnog odbora B92.

– U Srbiji vlada velika nevidljivost marginalnih grupa. Kompanija B92 zapošljava dve osobe sa invaliditetom, ali ne da bi ispunila zakonsku kvotu, već zato što su ti ljudi kompetentni za to što rade. Među saradnicima takođe imamo izvestan broj osoba sa nekim vidom invaliditeta. Neophodno je da se kompanije oslobode predrasuda prema ovim grupama, ali i država kao ključna institucija mora da ima više sluha za ove probleme i da se više okrene konkretnim ljudima i situacijama, jer većina postojećih inicijativa nema veze sa državom – zaključio je Matić.

Prema rečima Žarka Milićevića, direktora Lola Preduzetništvo, ta kompanija zapošljava minimum 50 posto osoba sa invaliditetom od ukupnog broja radnika. Problem je što na svakom drugom radnom mestu gde imamo osobu sa invaliditetom, imamo i usko grlo proizvodnje, koje tržište ne priznaje.

Zbog teške finansijske situacije, ova preduzeća zapadaju u sve veće krize, što materijalne, što kadrovske, a neki delovi preduzeća se i zatvaraju.

– Sredstva koja dobijaju preduzeća koja zapošljavaju osobe sa invaliditetom troše se uglavnom samostalno i bez ikakve kontrole, najčešće na isplatu zaostalih zarada. Skupštine preduzeća su formirane od strane lokalnih partija na vlasti, a čelni ljudi najčešće nemaju ni jedan dan radnog iskustva, naglašava Milićević i dodaje da nije tajna da veliki broj poslodavaca vrši preregistraciju pravnih lica na više manjih, tako da zvanično nemaju 50 radnika, pa ni obavezu da zaposle jednog radnika sa invaliditetom.

Socijalno preduzetništvo, prema rečima Milana Krkobabića, zamenika gradonačelnika Beograda, je najjednostavniji, najhumaniji i najjeftiniji način da se što većem broju ljudi omogući posao. Od velike važnosti je finansijska podrška, kao i podizanje svesti kod ljudi.

– Uz lepe želje potrebni su i ekonomski podsticaji u vidu intervencija u sferi PDV-a, u sferi doprinosa, ali i pozitivna diskriminacija kod učešća u javnim nabavkama. Zašto uvoziti mnoge stvari, ako možemo da kupimo ono što korisnici socijalnog zapošljavanja proizvode – rekao je Krkobabić.

Direktorka preduzeća Dajdaj d.o.o. iz Beograda, Violeta Matijević, ističe da ova mala firma radi kao i svaka druga i nema nikakvih olakšica iako spada u kategoriju socijalnih preduzeća.

– Zapošljavamo žene preko pedeset godina starosti, iz propalih tekstilnih industrija i zato smo socijalno preduzeće. Ideja samog socijalnog preduzetništva nije bogaćenje, već stvaranje dodatnih sredstava za proizvodnju i opstajanje ranjivih kategorija stanovništva – zaključila je Matijevićeva.

Iz Ministarstva rada i socijalne politike kažu da će se donošenjem zakona otvoriti i javna rasprava, a sve u cilju što efikasnijeg i boljeg rešenja, a da bi sam zakon inicirao prilagođavanje svih ostalih zakona koji se vezuju za ovu oblast.

Ostaje da se vidi da li će ovaj Nacrt zakona o socijalnom preduzetništvu izaći pred naše poslanike do kraja godine ili će ipak čekati epilog predstojećih izbora. Pitanje je hoće li veliki broj preduzeća socijalnog preduzetništva uopšte dočekati taj zakon, ukoliko bude bio usvajan nakon izbora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari