Po raspadu bivše SFRJ, Srbija je polagala pravo na 144 odmarališta samo u Hrvatskoj. Skupština grada Beograda imala je odmaralište u Brelima i dečje odmaralište u Jelsi na Hvaru, a firme i organizacije iz Srbije polagale su pravo i na odmarališta u Tučepima, Rovinju (Mohorovićeva ulica 16), Trpnju ( Kovači), Dubrovniku ( Vlaha Bukovca 33), Gradacu, Primoštenu, Rogoznici, Tijesnom, Vodicama, Bolu na Braču…

Hrvatska je devedesetih godina, a u skladu sa propisima koje je tada donela, nacionalizovala imovinu društvenih preduzeća sa teritorije Srbije, pa i odmarališta. Ova novinarka imala je u rukama inače bogato opremljenu monografiju tih odmarališta, čiji su vlasnici bili iz Srbije, a koja su ponuđena na prodaju. Napred navedeni podaci prepisani su svojevremeno iz te monografije. U Ministarstvu finansija Srbije Danasu je odgovoreno da se takva monografija (više) ne nalazi u njihovoj dokumentaciji, tako da evidenciju o odmaralištima koje naše firme i institucije potražuju u Hrvatskoj, a u skladu sa odredbama Aneksa G Sporazuma o sukcesiji, nemaju. Niti imaju uvid u eventualne sporove koje se tim povodom vode.

Jedna od najomiljenijih turističkih destinacija Beograđana pre ratova devedesetih godina, nesumnjivo je bio Rovinj, a u Rovinju Turističko naselje „Beograd“. To je turističko naselje, kaže za Danas Miroljub Đenadić, direktor firme „Rekreaturs-Adria“, devedesetih godina podržavljeno, preneto u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju i prodato. „To naselje, gde je išlo pola Beograda, stvarno, sada se zove Valdanizo“, kaže Đenadić.

Pravni prethodnici Rekreatursa iz Beograda imali su u Hrvatskoj odmarališta na šest destinacija. „Ali pravni prethodnik Rekreatursa , Interesna zajednica, uknjižena je samo na odmarališta u Srebrenom i u Rovinju, ostala odmarališta uknjižena su na ovdašnje firme kao što je Soko Štark, koji je uknjižen na odmaralište u Milni na Braču, Elektrodistribucija Beograd i drugi“, kaže Đenadić. Rekreaturs je imovinu u Hrvatskoj odvojio od imovine u Srbiji i Crnoj Gori, „u kojoj su nam najveći kapaciteti i gde i dan-danas radimo bez ikakvih problema“, i osnovao preduzeće Rekreaturs Adrija.

Đenadić kaže da je odmaralište u Srebrenom ruševina. „Tamo nema ništa, ali imamo papire“, kaže on. „A u Rovinju je lepa situacija. Tamo su i neki hrvatski vlasnici pod navodnicima, jer su odmaralište kupili u dobroj veri od svoje države i po tadašnjim zakonima. Tamo je sad neki kupac koji se uknjižio posle nas, čak u tamošnjem katastru ima nekih dešavanja na nekoliko strana, nekih hipoteka. Ali, pošto po odredbama Sporazuma o sukcesiji, koji je ratifikovan 2004. godine, hrvatska država to nije mogla da prodaje, mi sad treba da imamo odnos sa hrvatskom državom“, kaže Đenadić. On podvlači da :“Bogu hvala, što se odmarališta u Rovinju tiče, niti su šta rušili, niti su šta gradili, ali su našminkali i koriste“.

Rekreaturs Adrija, međutim, još nije pokrenuo nikakve sudske sporove u Hrvatskoj jer prvo mora da reši pravne poslove sa tom imovinom ovde u Srbiji.

„Za dva odmarališta, na koja smo bili uknjiženi 31. decembra 1990. godine, identifikovali su 69 ovdašnjih ulagača. Imamo i nalaz veštaka o tome u kom su oni procentu vlasnici. Identifikovali smo i pravne sledbenike tih ulagača jer u međuvremenu je došlo do nekih promena, neke su od tih firmi u restrukturiranju, druge su dobile pravne sledbenike, kao Služba društvenog knjigovodstva, kojoj je sledbenik Narodna banka Srbije… Konstituisali smo firmu Rekreaturs Adrija koja se bavi samo pitanjem imovine u Hrvatskoj i mi sad tih 69 ulagača ili njihove pravne sledbenike privodimo jednog po jednog u Agenciju za privredne registre, pravimo pristupne ugovore, sa ciljem da ih sve registrujemo i sazovemo skupštinu firme Rekreaturs Adrija. Na toj skupštini ćemo im predočiti pravni status ta dva odmarališta, stanje na terenu, i da skupština vlasnika odluči šta nam je dalje činiti: hoćemo li da probamo fizički da vratimo imovinu, hoćemo li da tražimo obeštećenje, hoćemo li da prodamo pravo na imovinu“, kaže Đenadić.

On bi lično, kako kaže, najviše voleo da „Republika Srbija neke stvari uradi na nivou države“. Na Republiku Srbiju u ovim stvarima nade polažu i drugi. I mada, po Sporazumu o sukcesiji i iako se radi o privatnoj imovini, Republika nije bez bilo kakvog mehanizma u rukama, čekanje na državu je, videće se, gubljenje vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari