Najava širih sukoba

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (30)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Jedna od definicija terorizma, koju upotrebljava američko Ministarstvo odbrane, glasi da je terorizam ”sračunata upotreba nasilja ili prijetnja nasiljem radi ulijevanja straha, s namjerom da primora ili da zastraši vlasti ili društva u težnji za ciljevima koji su pretežno politički, religiozni ili ideološki”. Bošnjački, hrvatski i međunarodni istražitelji bili su saglasni u takvom opisivanju ciljeva zločina, ali ne i oko definiranja političkih, religioznih ili ideoloških ciljeva zločinaca. Bošnjački istražitelji su najčešće tvrdili da je riječ o obračunima među samim hrvatskim kriminalnim grupama, a međunarodni istražitelji su govorili da HDZ politički koristi ove zločine za zastrašivanje hrvatskih izbjeglica, kako bi ih odgovorili od povratka u područja u kojima Hrvati ne čine većinu stanovništva. Hrvatski istražitelji su uobičajeno sumnjičili radikalne islamske grupe stranih i lokalnih ekstremista.

U zakonodavstvu BiH se upotrebljavala drugačija definicija terorizma. U vrijeme ovih istraga i suđenja ona je podrazumijevala da teroristi, kada čine općeopasno djelo, imaju za cilj rušenje Federacije BiH, njenog političkog sistema i vlasti. Bez postojanja takvog, isključivo političkog motiva, prema tadašnjem zakonskom tumačenju, nema ni terorizma, bez obzira kako bilo općepasno djelo koje je neko počinio. Zakonsko određenje krivičnog djela terorizma traži i da se kod počinitelja utvrdi postupanje iz neprijateljskih pobuda prema državi.

U nerasvijetljenim slučajevima zločina, o kojima govori ovo istraživanje, nema jednoglasne osude ovih djela kao terorizma. Ako je i razumljivo da nema takve saglasnosti među sukobljenim političkim vlastima, koje su zadržale sukobljene političke ciljeve, pa čak i među narodima, u kojima su i dalje važna osjećanja mržnje i odmazde, pitanje je zašto o tome nema saglasnosti čak ni među međunarodnim posrednicima koji nadgledaju mirovni proces u Bosni i Hercegovini.

”Ah, tu je više teorija o počiniocima, nego žrtava”, kaže jedan visoki zapadni funkcioner u administraciji UN. Niti jedan međunarodni policijski zvaničnik koji je bio uključen u istragu ovih zločina u srednjoj Bosni nije prihvatao razgovor tokom ovog istraživanja. Međunarodne policijske snage nikada javno nisu odgovorile ni na pozive zapadnih analitičara u regionu da predoče dokaze koje posjeduju o mogućim počiniteljima. Sve se uvijek svodilo na zbrku u kojoj se ne zna ko koga ubija i zašto. Zapadni zvaničnici su u mnoštvu slučajeva osuđivali nasilje i podupirali istragu koja, uglavnom, nije donosila bilo kakav rezultat. Godinama nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma koji su okončali vojni sukob Hrvata i Bošnjaka, svaki pokušaj reintegracije multietničke vlasti i multietničkog društva u srednjoj Bosni prekida se pitanjem o nerasvijetljenoj seriji zločina nakon rata.

Ovo istraživanje, naravno, ne može dati konačnu istinu o zločinima, počiniteljima i njihovim motivima. Takvu istinu je moguće utvrditi jedino u regularnom sudskom postupku.

Poslijeratni dossier ”Slučaj Lašvanske doline” pokazuje da ni prestanak rata, niti stvaranje federacije dva naroda, niti Dejtonski sporazum i prisustvo hiljada stranih vojnika i stranih policajaca u BiH, stranih tužitelja i stranih sudija nije prekinulo ”krug odmazde” u Bosni i Hercegovini. Ali, značaj ovih zločina je gotovo nepoznat u međunarodnoj javnosti, iako predstavlja jedno od najvećih iskušenja aktuelnoj zapadnoj strategiji u regionu. Naknadno, tek 2001. i 2005, Haško tužilaštvo je podiglo optužnice zbog ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima srednje Bosne, koji se uobičajeno pripisuju upravo stranim vojnim dobrovoljcima koji su se borili na strani Armije BiH.

Ono što zapadni posmatrači u BiH i na Balkanu nazivaju ”krugom odmazde”, pripisujući to sastavnom dijelu kulture ovdašnjih naroda, za lokalno stanovništvo često ima svoj, razumljiv politički, nacionalni i istorijski smisao. Drugačije nije moguće objasniti da zločini, u vremenu kada se dešavaju, ne nailaze na jasnu osudu i odbijanje od strane onih u čije ime se, navodno, zločin vrši. Umjesto osude zločina, na Balkanu postoji razumijevanje između zajednice i zločinaca koji djeluju u njeno ime. Dok postoji takvo razumijevanje, teroristi mogu računati na podršku svoje zajednice. U slučajevima ovih zločina u srednjoj Bosni, uočljiva je stalna težnja vlasti za ”prebacivanjem krivice na drugu stranu”, umjesto suočavanja s problemom. Ovo istraživanje je, bez prethodnih sudova o krivici, pokušalo da otkrije u čemu je problem. Istraživanje je slijedilo tragove na mjestu zločina, slijedilo tragove ljudi koji su bili žrtve, onih koji su osumnjičeni, ali i onih koji su sve to posmatrali.

Sudbine gariba koji su početkom devedesetih godina stizali u BiH kao vojni dobrovoljci, humanitarci ili misionari pokazuju da je to bio manji problem. Njihova stvarna misija jeste bila da unutar samog bosanskog, muslimanskog društva pronađu sljedbenike i stvore organizaciju koja će naslijediti njihove ideje. Njihova misija je bila u povezivanju takvih središta onog što su oni nazivali islamskim buđenjem, svejedno gdje su se nalazila, od Kalifornije i Sjedinjenih Američkih Država, do evropskih središta u Engleskoj, Francuskoj ili Italiji ili u nekoj od islamskih država ili zemalja s muslimanskom većinom, u Aziji ili Africi, svejedno. Okončanjem rata u BiH nije okončan ovaj sukob. Naprotiv, rat u BiH je postao najavom jednog šireg sukoba. Destruktivnost ovih ideologija unutar višenacionalnog i višereligijskog društva u BiH, ali i unutar muslimanske zajednice u BiH je očita. Suočavanje s takvim ideologijama je jedini način ozdravljenja duboko podijeljenog društva. Kraj