Kada se, dakle, uporedi uloga fudbala u konstrukciji nacionalnog identiteta u Srbiji i Hrvatskoj devedesetih godina, može se doći do zaključka da je ona u oba slučaja bila veoma značajna, ali je ostvarivana kroz drugačije medijume.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Dok je u Hrvatskoj nacionalni tim bio taj koji je egzistirao kao centralna komponenta nation buildinga, u Srbiji je reprezentacija imala suprotnu ulogu, služeći kao kanal za subverziju i ispoljavanje otpora prema vlasti. S druge strane, u Srbiji je motor nacionalne homogenizacije u kontekstu fudbala bio jedan fudbalski klub – Crvena zvezda, oko koga su se okupljale sve „patriotske snage“. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je fudbalski klub Dinamo imao istu onu funkciju koju je imala reprezentacija u Srbiji, otvarajući, možda i bez potpuno jasne političke agende, prostor za subvertiranje režima.

Zaključak koji sam ovde izneo odnosi se samo na ulogu fudbala u procesima izgradnje nacionalnog identiteta u Srbiji i Hrvatskoj i ne obuhvata neke, takođe veoma važne, segmente fudbalske realnosti u ove dve zemlje, kao što su odnosi lokalnih rivala Crvene zvezde i Partizana, ili regionalna trvenja između Dinama iz Zagreba i Hajduka iz Splita, koja su, u nedostatku „etnički drugih“, predstavljala i predstavljaju centralni prostor političke borbe između centra (Zagreba) i periferije (Dalmacije).

Smena autoritarnih režima u obe države 2000. godine donela je na dnevni red drugačije političke agende, gde, umesto nacije kao glavnog narativa, u javnom diskursu centralnu poziciju zauzimaju evropske integracije, kao najvažniji proklamovani cilj i u Hrvatskoj i u Srbiji. Međutim, nacija je i dalje zauzimala važnu poziciju unutar političkog polja, kao jedan od ključnih faktora u identitetu fudbalskih navijača. U tom smislu, na početku dvadeset prvog veka nastale su stalne hegemonijske borbe između dva različita kulturna modela, koji se najgrublje mogu definisati kao „nacionalistički“ i „evropski“. Ova podela ima isključivo operativnu svrhu, jer se, u realnosti, ova dva narativa konstantno preklapaju i međusobno kontaminiraju, rezultirajući u različitim situacijama potpuno drugačijim pozicioniranjem aktera u zavisnosti od datih društvenih i političkih okolnosti.

Prva decenija dvadeset prvog veka prošla je, sticajem okolnosti, bez velikih mečeva između srpskih i hrvatskih klubova i reprezentativnih selekcija. Jedini susret vredan pomena dogodio se u avgustu 2005. godine, kada je Crvena zvezda nastupala u kvalifikacijama za tadašnji Kup UEFA protiv hrvatskog predstavnika, Intera iz Zaprešića. Činjenica da je u pitanju bio mali klub, praktično bez organizovanih navijača, uslovila je da ovi mečevi ne izazovu veću pažnju javnosti, a tome u prilog govori i da je utakmici u Zaprešiću prisustvovao i jedan broj Delija, koji su organizovano došli iz Beograda. Ovo gostovanje Zvezdinih navijača prošlo je praktično bez ikakvih incidenata.

Generalno gledano, odnosi između Srbije i Hrvatske u periodu nakon 2000. godine išli su uzlaznom putanjom, naročito u poređenju sa periodom pre toga, kada su oni bili manje-više otvoreno neprijateljski. Političke elite u obe države, u skladu sa prihvaćenom politikom pristupanja EU, koja kao jedan od osnovnih uslova za prijem traži dobrosusedsku saradnju, nastojale su da na nivou zvanične politike implementiraju normalizaciju odnosa, uprkos postojećim razlikama. S druge strane, prestanak ratnih dejstava i izmeštanje fokusa unutar nacionalističkog diskursa na druge teme, poput Kosova, uslovili su da srpsko – hrvatski odnosi ne budu u centru pažnje. Kada je u pitanju fudbal, ovome je svakako doprinela i činjenica da međusobnih susreta praktično nije ni bilo, pa tako nije bilo ni prilike da se evociraju „stara neprijateljstva“.

Normalizacija političkih odnosa tokom prve decenije dvadeset prvog veka nije, međutim, dovela u pitanje međusobnu percepciju Srba i Hrvata kao „značajnih drugih“, a pogled u „susedovo dvorište“ i dalje je predstavljao bitan mehanizam samodefinisanja u oba društva, što je bilo vidljivo i u načinu na koji su sebe videli navijači u ove dve zemlje.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari