Armija je još uvek uživala ugled

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (27)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Izmijenio bi se nacionalni odnos vojnika i starješina i on bi ponovno bio ravnomjeran, ne bi bio većinski – srpski. Mobilizirani iz Srbije ne bi mogli tražiti argumente u tvrdnji „Srbija nije u ratu“, Jugoslavija bi bila u ratu protiv onih u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i svim drugim republikama koje ruše Jugoslaviju.

– Uspjeh Armije u preuzimanju vlasti u zemlji ovisio je od oružanog otpora koji bi joj nacionalističke vođe mogli pružiti u svakoj pojedinoj republici. U tom smislu situacija je bila vrlo različita od republike do republike i među narodima koji su u njima živjeli.

U svim procjenama polazio sam od pretpostavke da bi teritorijalnu odbranu i njezino naoružanje trebalo čvrsto držati pod kontrolom JNA i spriječiti svako formiranje nacionalnih i republičkih vojski. Dobrovoljačke jedinice morale bi se potčiniti JNA, a prethodno ih očistiti od kriminalaca i dvojne potčinjenosti: JNA, i partijskim vođama i pojedincima kao njihovim falangama, ili ih razoružati, raspustiti i zabraniti. Tamo gdje su republičke vojske već formirane bile bi razoružane. U Sloveniji bi to bilo učinjeno uz operaciju ponovnog posjedovanja granica. U Hrvatskoj odmah poslije toga, u operaciji razbijanja blokada kasarni. Vojna sposobnost Zbora narodne garde (ZNG) da se suprotstavi JNA bila je mala. O tome su osim naših informacija svjedočile ocjene samog Tuđmana iznijete tih dana na sjednici Državnog savjeta odbrane Hrvatske i smjena generala Špegelja, koji je izazivao JNA.

– Najveća opasnost prijetila je od jedinstvenog suprotstavljanja vladajućih struktura i opozicije. U Sloveniji je takvo jedinstvo demonstrirano pred nekoliko dana. U Hrvatskoj bi se dogodilo slično, homogenizacija hrvatskih masa uspješno je ostvarivana. Trebalo je očekivati da bi došlo do naglog urušavanja čim bi JNA postigla prve uspjehe u Hrvatskoj. Srpski dio stanovništva bi u odlučnom nastupu Armije vidio svoju vlastitu zaštitu. Nacionalističko rukovodstvo u Srpskoj Krajini, kada bi utvrdilo prave ciljeve Armije, suprotstavilo bi joj se. Za njih bi to bio povratak u odbačeni sistem komunizma. Međutim, vojne formacije pod njihovom komandom bile su malobrojne i ne bi bile u stanju pružiti otpor JNA. Najveći broj njih otkazao bi poslušnost vođama. Nije bilo razloga da se plašimo ponašanja većine Muslimana i Srba u Bosni. Armija je još uvijek uživala ugled i kod jednih i kod drugih. Hrvati iz zapadne Hercegovine čija je agresivnost prema Armiji već bila ispoljena (Posušje, Šuica, Split) činili bi problem i rejon bi bilo potrebno pokriti s dovoljno snaga. Što bi se događalo u Srbiji, najmanje je bilo jasno. Zavada između vlasti i opozicije je bila oštra i svježa (9. mart!). Ali i jedni i drugi su bili na nacionalističkim pozicijama velike Srbije. Svatko na svoj način i svojim snagama i sredstvima, ili zajedno, branio bi ideju „velike Srbije“ kada bi ocjenio da je Armija krenula svojim vlastitim putem u odbranu Jugoslavije i socijalizma. Nije se smio ni za momenat zanemariti utjecaj i povezanost Beograda sa Srbima u Bosni i Hrvatskoj. S druge strane, vojska u Srbiji je tradicionalno poštovana, uvažavala se njezina poruka i postupak. U JNA većina kadrova bili su Srbi, poniženi poslije brojnih napada na Armiju, a da nijedanput nije snažno uzvraćeno, Slovenija je prevršila mjeru i nacionalisti su ih tih dana javno prozivali, sramotili i pljuvali po Beogradu i Srbiji. Nepotrebno je govoriti da su među prvima željeli oprati obraz i podignuti glavu. Konačno, jedino odbranom Jugoslavije rješavao se stari aksiom Srbije da svi Srbi treba da žive u istoj državi, pa je logičan zaključak morao biti da će odbrana Jugoslavije imati podršku većine Srba. Za ocjenu raspoloženja srpskih generala u JNA karakteristična je izjava generala Marka Negovanovića, pomoćnika ministra odbrane, na sastanku boraca Prve proleterske brigade. Kada je umirovljeni general Eugen Lebarić upitao otkud dezerterstvo u vojsci i otpor mobilizaciji u Srbiji, Negovanović je odgovorio neka za to pita predsjednika Srbije, za defetizam da je kriva SPS i rukovodstvo Srbije – oni su inicirali borbu srpskog naroda, a sada se pripremaju da se povuku iz Hrvatske.

Nastavlja se