Euforija iseljene Hrvatske

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (13)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Nije bilo sumnje tko se priprema preuzeti vlast u Hrvatskoj i što donosi hrvatskom i srpskom narodu. Poseban prilog euforiji dala je tzv. Iseljena Hrvatska. Obnavljaju se i pokreti ultradesnih profašističkih snaga i pružaju ruku nacionalistima. Evropa i svijet uporno zatvaraju oči.

U koaliciju s HDZ-om ušle su grupacije različite geneze. Naglašavao se kontinuitet svih: antifašista, radićevaca i ustaša. Na tome se istrajava i danas. Upravo stoga je Franjo Tuđman izabran za prvog čovjeka HDZ-a, kao reprezentant svih. Svojom biografijom mogao je pokriti lepezu različitih interesa i ciljeva. Bio je komunista i general JNA, zatvaran je kao nacionalista, prihvatio je ustašku emigraciju kao suradnik u kreiranju nove nacionalne politike Hrvatske i njezinoj realizaciji u razbijanju Jugoslavije i međunacionalnom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao osobi izrazitog autokratskog karaktera bilo mu je moguće vladati koalicijom HDZ-a, nametnuti joj se i disciplinirati je, okupiti hrvatske mase i voditi ih k ostvarenju „povijesnih ciljeva i zadaća“ Hrvatske. Onako kako ih je on vidio i najuže nacionalističko jezgro HDZ-a. Svaka objektivna ocijena će prihvatiti da je uspio ostvariti veći dio svojih izvornih zamisli i ciljeva, kao i činjenicu da ga cijena koju je za to hrvatski narod platio i dalje plaća nije posebno brinula. A o srpskom narodu da se i ne govori. Za Tuđmana je on neprijateljski narod i to ne krije. Karakterističan nacionalistički grč na Kninskoj tvrđavi poslije „Oluje“ augusta 1995. godine obišao je svijet. Srbima je TV psiho-portret Franje Tuđmana nosio poruku da povratka u Krajinu nema, a svijetu upozorenja da Hrvatska s njim ne čelu nema namjeru zaputiti se k demokraciji, ljudskim slobodama i Evropi. Evropa je, izgleda, poruku konačno shvatila. Da ju je uspjela shvatiti februara ‘90. kada je krenula iz „Lisinskog“ ne bi joj dala prolaz i podršku. Lišila bi se opasnih presedana rušenja država i prekrajanja granica, rata i razaranja, grobnica i izbjeglica, obnove fašističkih metoda vladanja ljudima i njihovim sudbinama. Evropa je imala ozbiljnih razloga da to učini. Žarišta nacionalističkih razračuna nalaze se u svim evropskim zemljama, od Velike Britanije i Španije na zapadu, do Rusije na istoku.

Nacionalističke snaga u Hrvatskoj nisu bile poražene početkom sedamdesetih. Karađorđevo, političke kampanje i suđenja doveli su do šutnje toliko karakteristične za hrvatsku političku scenu gotovo dvadeset godina. Nosioci i sljedbenici „hrvatskog proljeća“ uzmakli su iz političkih foruma i premjestili se u znanstvene, kulturne, umjetničke i obrazovne institucije. Za vladajuće garniture oni tamo nisu predstavljali posebnu opasnost, bili su na sporednom kolosjeku. Kakve li tragične zablude! Nacionalisti, međutim, ispravno shvaćajući značaj tih institucija, znali su da odatle mogu dublje i trajnije utjecati na nacionalni duh nego iz političkih foruma sve manje uglednih i praktično nemoćnih da rješavaju društvene probleme koji su se umnožavali. Čekalo se vrijeme kada će drugi nacionalizmi, srpski posebno, progovoriti. Obnova velikosrpskog nacionalizma nakon odlaska Tita i dolaska Miloševića na srpsku i jugoslavensku političku scenu neposredan je povod eksplozije nacionalizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Zadnji jasan znak da je Srbija krenula u prekrajanje Jugoslavije bio je miting na Ušću u Beogradu, kojemu je prisustvovalo oko milion ljudi.

Pripreme za višestranačke izbore u Hrvatskoj započele su nekoliko nedjelja po završetku XI kongresa SKH i prihvaćanja političkog pluralizma. Najbučniji nastup bio je onaj HDZ-a na skupu u „Lisinskom“. Pripremale su se i druge partije, neke su se tek organizirale. Komunisti, preimenovani u Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP), bili su u potrazi za novim identitetom, od komunističkog su se htjeli odmaknuti što dalje.

Nastavlja se