JNA bila izazvana da upotrebi oružje

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (5)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Ni jedno ni drugo nije bilo tačno. Kada se upotrebljava armija, onda se isključivo misli na silu, bilo da se sila neposredno ispoljava ili da se silom prijeti, a silom se prijeti da bi se ona upotrebila. JNA je na putu ka graničnim prijelazima bila izazvana da upotrebi silu – oružje. Ovu činjenicu nitko nije mogao osporiti u Sloveniji, Jugoslaviji, Evropi i svijetu. Nije mi poznato zašto se Ante Marković upetljao s nesuvislom izjavom, jer time nije uspio skinuti odgovornost sa sebe SIV-a, a ne znam ni zašto bi to trebao. Armiju je, svakako, definitivno izazvao protivu sebe. Pripisuje mu se da je Armiji zabranio otvarati vatru, pa se čak tvrdi da nije ponijela municiju na izvršavanje zadataka. Uvjeren sam da Ante Marković s promašajima Armije nema nikakve veze. To je već bio zanatski dio posla izveden na način da bi se postidjeli i zastavnici.

Danas znamo što se u to vrijeme odigravalo iza scene. O tome nas podrobno informira B. Jović u već spomenutoj knjizi. Kadijević mi se o tome u našim tadašnjim razgovorima nije usudio progovoriti nijednu riječ.

Iz zapisa Borisava Jovića proizilazi:

– da su on i Milošević bili protiv angažiranja JNA za odbranu državne granice SFRJ na sjeverozapadnom dijelu zemlje – u Sloveniji i Hrvatskoj;

– da su buduće granice Jugoslavije označili na zapadnoj etničkoj granici Srba u Hrvatskoj;

– da su od JNA tražili da se povuče na te granice uz ucjenu, ako to ne učini, da će Srbija formirati svoje oružane snage i organizirati svoju odbranu, a JNA prepustiti svojoj sudbini.

Prijetnja ucjenom nije bila samo prazna puška. Tome u prilog išao je ustav Republike Srbije usvojen 28. septembra 1990, dok još postoji SFRJ, njezine oružane snage i sistem komandovanja njima. Ustavom je utvrđeno da predsjednik Republike „rukovodi oružanim snagama u miru i ratu; naređuje opštu i delimičnu mobilizaciju…“ Realna prepreka da se ustavna odredba ostvari bilo je postojanje JNA i neizvjesnost njezinog ponašanja. Poslije neuspjeha u Sloveniji stekli su se uvjeti da se i posljednja barijera ukloni. Milošević i Jović pojačali su pritisak na rukovodstvo Armije. Odlazak autobuskih konvoja s majkama iz Srbije u Sloveniju i Hrvatsku da pronađu svoje sinove i postave komandama JNA zahtjeve da im se djeca vrate kućama, jer „Srbija nije u ratu“, bio je u istom kontekstu. Mase žena dnevno su opsjedale Generalštab s istim zahtevima. Za rukovodstvo JNA zaključak je morao biti sasvim jasan. Ona je na svoj ustavni zadatak u Sloveniji krenula po svojoj odluci. Suglasnost SIV-a nije davala legitimitet, budući da SIV nije imao pravo odluke o upotrebi oružanih snaga. U Sloveniji je naišla na masovni oružani otpor, a u Srbiji na politički otpor, psihološku i moralnu destrukciju kolektiva svojih jedinica. Otvorio se problem opstanka države SFRJ i JNA, kao njezine oružane sile. Država nije imala rukovodstva. U vrijeme oružanih sukoba u Sloveniji, Predsjedništvo SFRJ nije postojalo. JNA se našla pred odlukom da preuzme odgovornost za zemlju u svoje ruke. Na tom putu kao prvo trebalo je izvesti protuudar u Sloveniji. Ovaj je protuudar bio pripremljen, a od njega se odustalo bez ikakvih međunarodno-pravnih, političkih i vojnih razloga. Politički – Evropska zajednica na Brionima početkom jula ‘91 prihvaća pravo SFRJ da uspostavi kontrolu svoje državne granice; vojno – uspjeh bi bio motiviran i zagarantiran općim raspoloženjem u Armiji da se spere ljaga doživljena u akciji krajem juna, povrati ugled u narodu i samopouzdanje u vlastitim redovima, bez čega Armija nije mogla preuzeti odgovornost za očuvanje zemlje.

Nastavlja se