JNA i Vlada Ante Markovića

Branko Mamula: Slučaj Jugoslavija

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

O ovim se problemima u Jugoslaviji znalo dosta i naširoko. Čuo sam ih osobno u Markovićevoj interpretaciji kada smo se prvi put sreli u njegovom kabinetu, mjesec-dva nakon što je ‘89. preuzeo dužnost.

Nas smo se dvojica dobro znali još iz vremena kada je Mornarica radila elektromotore za podmornice u tvornici „Rade Končar“, čiji je on bio generalni direktor. Kasnije, s moje funkcije u Ministarstvu odbrane i njegove u Predsjedništvu SR Hrvatske usaglašavali smo stavove o krupnim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tako smo se u oktobru 1987. bili dogovorili o zajedničkom nastupu Hrvatske, Slovenije, BiH i JNA u Predsjedništvu CK Jugoslavije i zahtjevu da se izvrši ocjena VIII sjednice CK SK Srbije i dolaska Slobodana Miloševića na čelo Srbije. Bili smo pripremili temeljite procjene stanja u zemlji i imali smo gotovo identične poglede.

Događaji u 1988. i 1989. godini potvrdili su naša predviđanja, ali su se odigravali brže i drastičnije su utjecali na jedinstvo zemlje nego što smo očekivali.

U novim uslovima, kao predsjednik Vlade SFRJ Marković je morao ponovo procijeniti sve relevantne faktore situacije u zemlji i očekivanja iz inozemstva – politička, financijska, bezbjednosna. Došao je do vrlo realne i pragmatične osnove. Stajao je objema nogama na zemlji i djelovao uvjerljivo. Nakon što mi je izložio glavne probleme pred kojima se nalazi, predložio mi je da se češće susrećemo. Želio je da mu pomognem u suradnji s generalom Kadijevićem i JNA. On nije znao za stvarni odnos generala Kadijevića prema meni, a ja ga nisam htio razočarati već na samom početku. Od suradnje s Armijom ovisilo je savladavanje drugih otvorenih problema.

U Vladi se intenzivno radilo na programu reformi. Običavao sam dolaziti k Markoviću u kabinet naveče i tada bih gotovo redovno sretao prof. dr Bajta, Kiru Gligorova i, koliko se sjećam, prof. dr Vojnića… nosioce razrade programa. Bili su uvjereni da je moguće naći zajednički – jugoslavenski model reformi i da će, ukoliko bude dobre volje u republičkim rukovodstvima, on biti i ostvaren. Za jugoslavensku višenacionalnu zajednicu u dubokoj krizi dobro smišljen program ekonomskih reformi bio je uslov da se izvrše i sve druge promjene: društvene, političke, ustavne i da se očuva jugoslavenska zajednica. Postojali su suštinski razlozi da JNA podrži vladu Ante Markovića i program reformi. Predložio sam Markoviću da vrlo otvoreno razgovara s Kadijevićem i traži podršku osnovnim opredjeljenjima Vlade. Kasnije me je obradovala vijest da su kontakti s Armijom bolji, štoviše, da Kadijević pomaže da se omekša stav Srbije – Miloševića i Jovića. Podrška Kadijevića nije dugo trajala. Iz objavljenih zapisa B. Jovića vidi se kako su on i Milošević naizmenično, ali i zajedno obrađivali Kadijevića da se ne zanosi Antom Markovićem, da Marković radi protiv Srbije i Jugoslavije, da je američki čovjek koji se samo dobro prikriva i tako redom. Na koncu se, kako bilježi Jović, „Kadijević dozvao pameti“. Bez podrške Armije u novostvorenim okolnostima u zemlji, Vlada nije mogla uspjeti: suprotstavljale su joj se Srbija i Slovenija. I obratno, uz podršku Armije Vlada je mogla supstituirati razbijene i onemogućene druge federalne institucije. Pri tome mislim prvenstveno na dva predsjedništva, od kojih je Predsjedništvo SFRJ i vrhovni komandant oružanih snaga. Kadijević, koji je uvijek i za sve tražio pokriće, nije pokušao da ga nađe u Vladi – ako ne u njezinoj ustavnoj poziciji, a ono svakako u ugledu koji je uživala u zemlji i svijetu.

Krajem 1989. godine rjeđe se susrećemo, iako su naši međusobni odnosi ostali nepromijenjeni. U tom vremenu predlaže mi da preuzmem dužnost predsjednika konzorcijuma za izgradnju jadranskog autoputa – od granice s Italijom preko Istre, Hrvatskog primorja, Like, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Kosova do Skoplja, odakle bi autoput vodio do granice Grčke. Projekat je bio transjugoslavenski uz izrazit interes susjednih zemalja u povezivanju juga Evrope. Bio sam odlučio prihvatiti ponudu. Na moju odluku presudno je utjecala činjenica da je projekat bio općejugoslavenski, prometnica koja je povezivala sve republike, još jedna veza cjelovite jugoslavenske infrastrukture. Međutim, događaji ‘90: razbijanje SKJ, višestranački izbori, promjene karaktera i nosioca vlasti – deklasirali su ovaj projekat, koji više ne bi bio dobio podršku i da nije došlo do rata.

Nastavlja se