Nekolicina sagovornika iz knjige objavljene 1995. godine ubijena je ili preminula veoma brzo po njenom objavljivanju. Pojedini i pre nego što su knjiga i dokumentarni film završeni. Svedočenja mlađih iz tog vremena poslužila su kao pouzdan prikaz motiva za odabir kriminala kao vlastitog načina života. Većina starijih im to nije savetovala.

Druga vrsta svedočenja odnosila se na okolnosti u kojima je sve što je donosilo brzu i laku zaradu postalo dozvoljeno i prihvatljivo. Čak bi se moglo reći i poželjno. Građani koji su se trudili da uprkos izopačenim merilima vrednosti žive, rade ili uče pošteno i marljivo, smatrani su kukavicama, onima koji nemaju smelosti da „svoj život uzmu u svoje ruke“, kako je tada isprazno i moderno počelo da se govori. I danas se često može čuti ovaj „sleng odvažnosti“.

Svedočenja mladića, ali i starijih sagovornika iz prve polovine devedesetih, koji odavno više nisu živi, u ovom odeljku prenosim uz saznanja koja u to vreme nisam imao.

Najviše susreta tokom rada na knjizi i filmu imali smo s mladićima sa Voždovca. Iz nekog razloga brzo smo stekli njihovo poverenje. Verovatno su procenili da im poznanstvo s novinarima neće škoditi. Nisu postavljali uslove za razgovor, niti su za iskazanu dobru volju očekivali protivuslugu. Ponekad je teško bilo odgonetnuti do kog trenutka razgovaraju ozbiljno, a kada počinju da se zabavljaju.

Goran Vuković, najstariji među njima, često je bio prisutan. Sretali smo se u kafićima širom grada u koje su redovno izlazili. Pristizali su i pojedinačno i u grupama. Uvek ih je na kraju bilo desetak. Povremeno bi neko otišao da „nešto završi“, pa se vraćao. Svuda su se ponašali kao kod kuće.

Prilikom jednog od susreta u restoranu na Voždovcu delovali su posebno zadovoljno. Nisam ih pitao za povod, ali su insistirali da popijemo po viski. Obično su naručivali kafu i vodu. U trenutku kad se Žuća udaljio od stola, rekli su mi da on u viskiju može da prepozna kapljicu vode. To mi je zvučalo preterano. Ipak, pokušaj da mu u čašu s viskijem podmetnem i kap vode je propao. Čim je po povratku u društvo uzeo gutljaj, osetio je razliku.

Voždovac je oduvek važio za rasadnik i regrutni centar mladića s manjkom strpljenja i spremnošću da mnogo rizikuju zbog života „po svom“. Od ranih devedesetih jedan za drugim su, u samo nekoliko godina, stradali Žabac, Beli, Giška, Knele, pred kraj 1994. Bojan Banović i Goran Vuković, potom Žuća… Po sećanju jednog od njih, od vršnjaka s kojima je počinjao, još tada njih desetak više nije bilo živo. Većina je poginula u obračunima s protivničkim taborima.

U sećanju Voždovčana posebno mesto zauzima Aleksandar Knežević Knele: „U 21. godini Knele je dosegao vrh u kriminalu, poštovanje čitavog grada. Bio je hrabar, dopadao se devojkama, s razlogom je postao najmlađa legenda Beograda. O njemu se svašta pisalo i pričalo, ali većina toga nije bilo tačno. Nije bio podmukao, nikad druga nije puštao da ide ispred, već je išao sam da rešava probleme. Upucavao je ljude, ali je to bilo s razlogom. Prozivaju ga zbog 9. marta i kasnije zbog razbijanja demonstracija. Pa svi mladi sa Voždovca išli su 9. marta iz ljubavi prema Giški, a razbijanje demonstracija opozicije bilo je nešto drugo. Možda je i on nešto morao da uradi, ali to uopšte nije važno.“

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari