Znao je kako da predstavi svoju ličnost, a rat je zahtevao nekog ko je umeo da u umovima ljudi stvori sliku o sebi – da je odlučan, borben, ali i veseo i ohrabrujući.

Sam Čerčil je mogao to da da uradi, jer je u velikoj meri imao takav karakter.

Na neki način njegova ekscentričnost i smisao za humor pomogli su da se oslika ono za šta se Britanija borila – šta je bilo u pitanju. Svojim sumanutim šeširima i cigarama i preteranim konzumiranjem alkohola, stvorio je fizički prikaz glavne ideje njegove političke filozofije: neotuđivo pravo britanskog naroda da živi slobodno, baš onako kako želi.

Dovoljno je samo pogledati Čerčila i uvideti ključnu razliku između njegovog načina života i užasne ozbiljnosti, uniformisanosti i pompeznosti nacista. Nikada ne zaboravite: Hitler nikada nije pio alkohol, što je mana koja izaziva mnogo jada.

Kroz svoju osobenost i nezgrapnu ekscentričnost Čerčil je pomogao da se definiše cilj borbe. To je bila ideja koja ga je na izborima 1945. godine odvela u potpuno pogrešnom pravcu, kada je napravio veliku grešku i uporedio birokratiju laburističke vlade sa Gestapoom. Međutim, to je bilo upravo ono što je bilo potrebno tokom rata.

Krajem marta 1944. snimljena je fotografija sa mašinkom, dok je sa Ajzenhauerom išao u obilazak trupa pred Dan D. Ovoga puta je nanišanio. Stavio je na rame i naciljao prema Francuskoj. Nosio je isto onakvo odelo sa tankim prugama i isti onakav polucilindar. Ja nikako ne mogu da poverujem da je to bila slučajnost. Verovatnije je da je napravio podsećanje na situaciju četiri godine ranije i da je poručio: „Rekao sam vam da možemo to da uradimo.“

Odlike Čerčilove ličnosti su mu i omogućile da predstavlja simbol nacije. Za „Faktor Čerčil“ bilo je ključno da ga, više nego bilo kog drugog političara, vide kao izgrađenu ličnost: nekog kome protejski politički identitet omogućava da odbaci okove ludačke košulje partijske politike.

Jedan od razloga zašto je bio prihvatljiv i levici i desnici jeste taj što je počeo svoju karijeru kao društveni reformator, političar koji je sa sigurnošću mogao da tvrdi da je učinio neke sjajne stvari za radničku klasu.

Adolf Hitler je u tolikoj meri bio oduševljen fotografijama Midlend hotela u Mančesteru da je odlučio da bi to bio savršen centralni nacistički štab za Britaniju – onda kada Britanija bude bačena na kolena, a vladajuća klasa ili pobijena ili okovana. To je zaista divna građevina: velika fantazija od crvene cigle u stilu edvardijanske gotike, sa 312 soba sa kupatilima i restoranom koji je nagrađen Mišelinovim zvezdama, kao i spa centrom i kuvalima za čaj. Nekoliko puta sam i sam odseo tamo, a i koristio sam, u sitne sate, njihovu poslugu u sobi. Njihov engleski doručak će vam biti dovoljan za ceo dan.

Hotel je jednom prilikom, bio i privremena adresa Vinstona Čerčila. Tu je došao 1906. godine kada se borio za izbornu jedinicu u severozapadnom Mančesteru, tako da je ovde okačio svoj šešir. Tih dana nije bilo moralnog pritiska na poslanike da imaju svoj „dom“ u svojoj izbornoj jedinici; a tih dana je – verovatno više nego ikada – Midlend hotel bio vrhunac luksuza. Izgrađen samo tri godine ranije za milion funti; imao je sopstvenu pozorišnu dvoranu i predstavljao je potpuni kontrast oblastima Mančestera koje je tridesetjednogodišnji Čerčil trebalo da reprezentuje.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari