Razloge za držanje u tajnosti rezultata sva tri popisa treba tražiti na različitim nivoima.

Hajke Karge: SEĆANJE U KAMENU – OKAMENJENO SEĆANJE? (11)

Hajke Karge rođena je 1970. godine u Švedtu na Odri. Završila je studije istorije i sociologije posvećujući posebnu pažnju proučavanju jugoistočne Evrope. Doktorsku disertaciju o kulturi sećanja u Jugoslaviji odbranila je 2006. godine na Evropskom institutu za visoko obrazovanje u Firenci. Zaposlena je kao profesorka istorije na Univerzitetu u Regensburgu. Glavno područje njenog naučnog rada je kulturna i društvena istorija XIX i XX veka. U feljtonu uz saglasnost izdavača Biblioteke XX vek objavljujemo najzanimljivije odlomke iz njene knjige „Sećanje u kamenu – okamenjeno sećanje?“.

 

Kao prvo, stravično veliki broj žrtava bi sigurno bio razlog za veće iznose reparacija. Osim toga, još 1945. godine sam Tito je pomenuo broj od 1,1 miliona žrtava rata i zbog toga je taj broj okruživala neka vrsta više državne i političke aure. Uz to, ovi popisi su imali težak metodološki nedostatak čiji je uzrok uglavnom u tome što „ideološki neprikladne“ žrtve, pre svega oni koje su partizani ubili, nisu uključeni ni u jedno prebrojavanje. A koliko je pitanje o identitetu žrtava rata bilo osetljivo za političko rukovodstvo u Jugoslaviji još šezdesetih godina može se zaključiti iz jednog izlaganja Nede Božinović, predstavnice Saveznog odbora Saveza boraca na sastanku u okviru priprema za popis 1964. godine:

„Možda je bolje da se ne pišu oni koji su poginuli u neprija-teljskim jedinicama, jer ima porodica u kojima danas žive komunisti a njihovi članovi ginuli u neprijateljskim redovima. Bilo bi potrebno još jednom razmisliti o eventualnim negativnim posledicama ako bismo popisom obuhvatili i ovu kategoriju građana. Bilo je članova porodica koji su ginuli kao ustaše i četnici pa ne bi trebalo posle 18 godina unositi bilo kakvu pometnju među njih, među te porodice i stvarati neku nesigurnost ispitivanjem njihovih članova“.

Polazeći od ovakve vrste nesigurnosti, koju bi po svaku cenu trebalo izbeći, i broj jasenovačkih žrtava vodi na krajnje nesiguran teren. Postuliranje prenaduvanog broja žrtava, i za ceo rat i za Jasenovac, imalo je za cilj stabilizaciju i legitimitet, i ka unutra i ka spolja, i istovremeno podvlači rang Jugoslavije kao kolektivne žrtve nacionalsocijalističke politike uništavanja. Međutim, ovaj narativni element zvaničnog diskursa, koji je ciljao na stabilizaciju i legitimizaciju, pretvorio se u klopku za sam taj diskurs. Zvanično propagirani broj žrtava ne samo da predstavlja prepreku u realizaciji različitih opcija u pogledu spomenika, i dovodi do odugovlačenja tih realizacija, već se, osim toga, u narednim decenijama pretvara u jednu od centralnih tački trvenja između saveznog nivoa, republika i interesnih grupa, trvenja u čijem je samom središtu sasvim konkretno pitanje broja žrtava Jasenovca, iskrslo u debati o (ne)uključivanju u jasenovački memorijal masovnih grobnica u Gradini.

Jedan od projekata spomenika koji je koncipiran mnogo pre odluke Beograda da se usvoji Bogdanovićev projekat, došao je iz Hrvatske. U njemu je broj jasenovačkih žrtava, simbolički i narativno, bio u centru koncepcije spomenika. O tom projektu se u jesen 1954. godine, bez ulaženja u detalje, diskutovalo na dva zasedanja Centralnog odbora Saveza boraca. Tako Dragi Milenković 19. oktobra 1954. godine izveštava:

„Pitanje Jasenovca stoji ovako: Mi još nismo dobili predlog na kome rade drugovi u NR Hrvatskoj o tome kako definitivno predlažu da se to pitanje reši. Poznat je predlog sa zidanjem jednog takvog objekta koji bi bio sastavljen iz pločica za svaku pojedinu žrtvu. To odmah povlači pitanje uzidati 800.000 pločica i pitanje obeležavanja imena. Mi smo tražili na sastanku da ubrzaju dostavljanje toga predloga, a obavešten sam da su u osnovi rešili pitanje zemljišta, da su zaštitili grobove od daljeg razoravanja, da su našli rešenje za vlasnike tih imanja“.

Očigledno je i Beograd, iako su na njegovu direktivu 1952. godine morale biti zaustavljene sve regionalne inicijative, najpre Savezu boraca Hrvatske prepustio razradu koncepcije spomenika – mada verovatno ne potpuno dobrovoljno. Jer na jednom zasedanju, održanom dve nedelje ranije, jasno je kritikovano što ni Centralni odbor u Beogradu nema nikakav kontakt sa hrvatskom komisijom koja je nadležna za projekt 800 000 pločica, niti su Centralnom odboru predočeni planovi za taj projekt. Ipak, u Beogradu se paralelno radilo na koncepciji spomenika pošto je na istom zasedanju Ranković rekao:

„U pogledu pitanja Jasenovca ja mislim da ostanemo kod onoga što je izdiskutovano, da drugovi iz Hrvatske na osnovu naših predloga, a tamo ima dve tri varijante, prouče koja bi varijanta najbolje odgovarala“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari