Osnovni pravac procena i dogovora se nije izmenio

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (25)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Mislio sam da je ovaj prisutan da bi vodio zapisnik i da hoće neka objašnjenja o rečenome. Ne, našao se pobuđenim da okrene čitav tok rasprave: ne vidi razloga zbog čega bi se JNA borila u Sloveniji i prisiljavala je da ostane u Jugoslaviji; da se JNA treba povući na srpske granice u Hrvatskoj i njih braniti; da sasvim razumije srpske majke i zahtjeve da im djeca ne ginu u zemljama koje ne žele ostati u Jugoslaviji i tako dalje, sve redom onako kako sam četiri godine kasnije pročitao u dnevničkim zapisima B. Jovića. Tada nisam znao za stav Miloševića i Jovića da se JNA ne treba angažirati u Sloveniji, a još manje da se o tome raspravljalo s Kadijevićem i Adžićem, ali mi je samouvereno izlaganje pukovnika Obradovića ličilo na nečiju poruku. Očekivao sam da mu Kadijević oduzme riječ i smjesti ga na njegovo mjesto u stroju, kako smo to znali reći u vojsci. Međutim, ovaj ga je uvažavao iznad svih u svojoj okolini, pa se ni sada nije drugačije ponio. Ipak, osnovni pravac procjena i dogovora se nije izmijenio, ali svi su bili uvjereni da pukovnik Obradović neće ostati miran. Najmanje što se moglo očekivati je da će zaključke o ponovnom angažiranju JNA u Sloveniji prenijeti rukovodstvu Srbije. Potvrđivala mi se sumnja da se više ništa unutar najužeg rukovodstva Srbije ne može učiniti, a da o tome tekuće ne bude izviješteno rukovodstvo Srbije. Svaki samostalan korak JNA morao je voditi u sukob s Miloševićem.

Novi pokušaj angažiranja JNA u Sloveniji imao je smisla samo ako, poslije njegovog uspjeha, oporavljena Armija učini odlučan korak u Hrvatskoj i Srbiji. Nije bilo razumno izložiti se krajnjem riziku, a ne utjecati radikalno na tok događaja u Jugoslaviji. Istu misao, ali samo načelno, dijelio je i Kadijević. Vjerovao sam da bi i njemu uspjeh u Sloveniji vratio povjerenje u Armiji. Njegove stalne prijetnje nisu više bile respektirane u rukovodstvima kojima su bila upućivane. Javnost mu nije više vjerovala, osjećala se prevarenom i izdanom. Jović mu se otvoreno ruga u svojim bilješkama. Pobjeda JNA bila je neophodna da bi se vratilo povjerenje u narodu, ali i u njoj samoj i njezinom rukovodstvu. Više od bilo kako sročenih upozorenja izmijenila bi razbijačko ponašanje federalnog i republičkog rukovodstva.

Rasprava je trajala do ranog jutra. Nije bilo dileme da JNA mora uzvratiti udarac, razoružati TO i zaposjesti granice. Međutim, jedan broj prisutnih stao je na stanovište da se poslije toga, u nekom razumnom vremenu – spominjalo se tri do šest mjeseci, Armija može povući iz Slovenije i prepustiti rješenje saveznim institucijama – Skupštini, Predsjedništvu, Vladi. Nisam dijelio to stanovište jer ono nije davalo odgovor na osnovno pitanje – sudbina Jugoslavije. Da su je savezne institucije mogle riješiti, ne bi ni došlo do angažiranja Armije. Rizikovati i krenuti i drugi put, a ne dovesti do rješenja, bilo bi krajnje nerazumno. Grupisane jake snage u Sloveniji rješavale bi zatim druge strategijske zadatke na zapadnom dijelu Jugoslavije – razoružanje paravojnih formacija u Hrvatskoj i primoravanje hrvatskog rukovodstva na pregovore ili kapitulaciju; suprotstavljanje eventualnoj vanjskoj intervenciji; preuzimanje vojne odgovornosti za sudbinu zemlje – plan „Jugoslavije“.

Došlo je do prekida sastanka. General Kadijević i ja smo ostali da se dogovorimo o odluci. On je sumnjao da će Predsjedništvo prihvatiti da se JNA ponovo angažuje, a ako prihvati, tražit će da se povuče poslije mjesec do dva dana. Slušao sam ga i zaključio da on nema snage ići do kraja. Psihološki nije bio spreman donijeti takvu odluku. Nikad nije bio spreman, a poslije poraza u Sloveniji to se od njega još manje moglo očekivati. Procijenio sam da je važno da krene, a uspjeh JNA u Sloveniji – u što nisam sumnjao – preokrenuti će ukupnu situaciju u zemlji i omogućiti JNA da ostvari krajnji cilj: preuzme vlast i zaustavi rušenje Jugoslavije. Naravno, bio sam protiv upoznavanja Predsjedništva s pripremama operacije u Sloveniji dok glavni poslovi ne budu gotovi, a tada da ga se stavi pred gotov čin, i krene. Morali smo računati na mogućnost da se pripreme otkriju, pođe protiv JNA i pokuša da je se zaustavi. Nastao bi ozbiljan problem istovremenog angažiranja u Beogradu i u Sloveniji.

Nastavlja se