U isto vreme, „u cilju stvaranja slovenačke države“, Kardelj je „slovenizirao“ Jugoslaviju.


To jest: zahvaljujući međunarodnom položaju Jugoslavije posle 1948. godine, on je u Savezu komunista Jugoslavije kreirao koncept samoupravljanja i decentralizacije, kojim „nas gura u konfederalizam.“

U tome su ga sledili „svi prikriveni nacionalisti i separatisti u jugoslovenskim nacijama“, ali „i srpski komunistički funkcioneri, i to oni najistaknutiji, fascinirani Kardeljevim reformizmom i 'progresivnošću'… s kompleksom komunista 'hegemonističke nacije', ljudi bez istorijske vizije, inferiorni pred 'teorijskim umom' Edvarda Kardelja i još inferiorniji pred Titom.“

Tim konceptom je, po Dobrici Ćosiću, „ozbiljno ugrožena partizanska revolucija, njen smisao i sadržaj.“ Odnosno, socijalizam i jugoslovenstvo kao dva nedeljiva činioca jugoslovenske integracije.

Stanovište zbog koga je Dobrica Ćosić i ušao u polemiku sa Dušanom Pirjevcem, odnosno njegovi razgovori sa Edvardom Kardeljem pre i posle polemike, određuju njegove poglede na Slovence i Sloveniju i u svim potonjim preispitivanjima razvoja države i društva: 1961/62, 1963/64, 1966/68, 1971/74. godine. Ali i tokom osamdesetih godina prošloga veka, kada ne samo da nje bilo ni Edvarda Kardelja ni Josipa Broza Tita, nego su i komunistička ideologija i poredak zasnovan na njoj ulazili u epohalnu krizu.

Dobrica Ćosić je, i javno i tajno, učestvovao u sukobima struja u jugoslovenskom partijskom vrhu 1961/62. godine, koje su predstavljali Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković. Činio je to nezavisno od srpskog rukovodstva, sa samosvešću koju su mu, pored ostalog, davale i direktne veze sa Aleksandrom Rankovićem i Josipom Brozom Titom.

U Piščevim zapisima, 17. jun 1962. godine, Ćosić piše da su sa njim razgovarali vodeći ljudi u Savezu komunista Srbije: „Članovi CK vide u meni opozicionara, smetam im, mešam se u suštinska pitanja društva, brinem za budućnost naroda i njegove revolucije, a sve to nije moje, već njihovo pravo i kompetencija. Staljinistička struktura je dominantna u rukovodstvu Partije“…

„Naravno, neću da se bavim javnim poslovima. Zaćutaću. Ali neću ni izdati svoja uverenja. Kad progovorim, govoriću svoje istine i svoje ideje. Ako to ne mogu, ako me politički idiotluk i staljinistička tiranija u tome sprečavaju, ja ću zaista da ćutim. Upravo, samo da pišem“

Na stranicama Ćosićevih dnevničkih zabeleški iz tog perioda, Edvard Kardelj je objekt: rodonačelnik poražene reformističke, konfederalističke struje.

Događaji, međutim, ponovo vraćaju Edvarda Kardelja na stranice dnevničkih beležaka Dobrice Ćosića. U jugoslovenskom partijskom vrhu došlo je do promene odnosa snaga. Na zahtev vodećih Slovenaca, upućen Josipu Brozu Titu, Edvard Kardelj, posle poraza koji je pretrpeo 1962. godine, vraća se, takoreći iz političkog azila, i nastavlja ustavne reforme na konfederativnim osnovama. Ceo taj proces Dobrica Ćosić vidi kao izdaju partizanske revolucije, u kojoj je njegova generacija, kao i ona 1914-1918. godine, oslobađanje i ujedinjenje srpskog naroda identifikovala sa stvaranjem Jugoslavije. Otuda: kao antisrpski proces:

„Ustav iz 1963. osnažio je republike – države i stvorio uslove da se amandmanima iz 1968. i 1971. 'demontira Jugoslavija' i utre put konfederaciji šest republika i dve pokrajine u Ustavu donetom 1974. godine… započela je 'demokratska', 'samoupravna' 'demontaža Jugoslavije', kojom će 1966. godine, likvidacijom Aleksandra Rankovića, biti otklonjena poslednja personalna prepreka. Bio je to trijumf kardeljizma, reformatorstva i slom 'konzervativaca', 'dogmatičara', zastupnika velikodržavnog i jugoslovenskog centralizma… Tako je pod maskom 'demokratizacije i decentralizacije', legitimno omogućen separatizam i raspad Jugoslavije.“

U vreme akutne krize Jugoslavije, koju su otvorile demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. godine, a dramatično produbilo u Srbiji konsenzualno dovođenje u pitanje Ustava od 1974. godine (Memorandum SANU, VIII sednica CK SK Srbije, antibirokratska revolucija), intelektualni i politički autoritet Dobrice Ćosića je bez premca. On govori i piše o svim jugoslovenskim narodima, kao i o vodećim ljudima politike i kulture svakoga od njih. Ali, pitanja koja smatra suštinskim za Jugoslaviju, počinje da raščišćava sa slovenačkim intelektualcima. „Vi iz Kardeljevog plemena“, kaže im, iako je među njima bilo i nekomunista. Niku Grafenaueru, Tarasu Kermauneru, Spomenki Hribar – Dobrica Ćosić se obraća kao „prvi srpski komunist koji je shvatio da nam revolucionarni ciljevi nisu isti, da vi Slovenci niste za Jugoslaviju, da ste vi za svoju nacionalnu državu u okviru Jugoslavije pod sasvim preciznim uslovima“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari