Ćosićevi biografi su ovaj podatak pominjali usput. Nisu na taj podatak obratili pažnju ni srpski istoriozofi. A on je važan i za jedne i za druge. I ne samo zato što se pisac, kako bi na prvi pogled moglo izgledati, svojim gledanjima na srpsko pitanje, na Jugoslaviju i Evropu, krajem XX veka „približio“ teologu.


Taj podatak govori o raskršću na kome se mladi Dobrica Ćosić, u potrazi za društvenim idealom, nalazio. Ali bi tek uporedna proučavanja pokazala koliko se od učenja episkopa Nikolaja Velimirovića bio i „udaljio“. Bez tog podatka nije moguće razumeti ni komunizam koji je, stupanjem u Savez komunističke omladine Jugoslavije 1939. godine, Dobrica Ćosić prihvatio kao novu veru. „Dete fascinirano 'kukuruzom i lozom, orahom i brestom' Ćosić prvo beše siromašni seljak koji je propustio susret sa hrišćanskom verom. 'Tražio sam odgovore. Svevišnji je odbio da mi ih da. Bio sam zreo za komunizam'“.

Susret sa komunizmom ne kao sa učenjem o kapitalizmu, klasama i socijalnoj revoluciji već kao sa eshatologijom koja je obećavala ostvarenje pravde bio je za osamnaestogodišnjeg Dobricu Ćosića, poreklom i školovanjem ukotvljenog u selo, od odlučujuće važnosti:

„Ako je bilo šta značajno u mom životu pre rata, to je svakako što sam 1939. godine postao skojevac. Sve ostalo što se kasnije desilo proizišlo je iz toga. Ja sam, zaista, čovek koga je najbukvalnije rodio komunistički pokret. Čitava moja intelektualna osnova, prve predstave o svetu, prostor za afirmaciju ličnosti, celo moje duhovno biće, pa i njegova emotivna struktura, uslovljeni su komunističkim opredeljenjem, Skojem, Partijom, ratom, Revolucijom. Moja jedina životna i literarna šansa bila je ona – Revolucija! Kad bih ponovo dobio život i mogao da biram, izabrao bih baš ovaj, ništa novo ne bih želeo da doživim, nikakve nove radosti, nikakve nove bolove da osetim.“

Poznavaoci književnog dela Dobrice Ćosića takođe govore o odlučujućem značaju njegovog otkrivanja komunizma kao nove religije u kojoj je „u zanosu naslutio više pozvanje i viši smisao ličnog života“. Pre no u svoju novu veru – kažu oni – Dobrica Ćosić je posumnjao u postrevolucionarnu stvarnost. Ideali su čisti ali su izdani. To nije samo prva reakcija Dobrice Ćosića na komunističku vlast za koju se borio i u čijem je uspostavljanju učestvovao već konstanta koja će se kasnije manifestovati kao kritika društvenog poretka posle Revolucije sa pozicija ideala. „Komunistički ideali su, verovao je“, kaže istoričar romana Dobrice Ćosića, Milan Radulović, „jedina čovekova nada i uteha, nova i jedina prava vera, a ti ideali se ne ostvaruju onako kako je zamišljeno. I uznemiren i melanholičan, i deprimiran i intelektualno radoznao i bodar, Ćosić je tragao za odgovorom na pitanje zašto je to tako“. Kakve je odgovore davao, kakav su uticaj oni imali, i da li je njemu bilo stalo do uticaja? Pre no što se upusti u razmatranje ovih pitanja, istraživač, ako ne želi da uprošćava, mora kao svoje važno polazište da uzme odnos Dobrice Ćosića prema komunizmu kao novoj religiji. A zatim da prati šta u životu Dobrice Ćosića, u njegovom delovanju i delu, proizlazi upravo iz tog odnosa.

Najpre, njegovo mesto 1941. godine: ilegalac, partizan, komesar Rasinskog odreda, urednik lista Mladi borac, u kome je, pod pseudonimom <I>Gedža<I>, objavljivao svoje književne prvence i dobio prvu od mnogih nagrada kojima će biti ovenčan.

Zatim, učešće u uspostavljanju revolucionarne vlasti. U prvom sazivu Narodne skupštine Srbije (1945), Dobrica Ćosić je bio narodni poslanik, a kasnije je biran i za narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U to vreme, kao narodni poslanik i partijski radnik, mnogo je putovao po Srbiji. A u Srbiji, na selu siromaštvo, nepoverenje, otpor novoj kao i svakoj vlasti, u svemu – nekakva okrutnost… „Selo neće socijalizam“, seljaci „neće da se menjaju“. Oni misle da su, još jednom, prevareni: zar im sâm Dobrica Ćosić, nekadašnji propagator komunizma, a sadašnji narodni poslanik, nije obećavao da pod komunistima neće plaćati porez? U gradu, pak, to jest u Beogradu – „luksuz“: paketi iz SAD, kladionice, konjske trke… Ponovo, „stari buržuji, i gospoda s gospođama iz 'Mažestika'“. Ali i „krađe, malverzacije, korupcije, protekcije, rasipanja i luksuziranje rukovodilaca i funkcionera“. Sa koje god strane da je posmatra, Dobrici Ćosiću – „Stvarnost sve manje liči na ideal“. Očajan i besan zbog raskoraka između ideala i stvarnosti, bolećiv prema seljacima – tim „jadnicima pod gunjevima i šubarama“, i u isto vreme nemilosrdan:

„Ipak, da bi ljudi na srpskoj zemlji bili srećni, mora se uništiti seljaštvo. To jeste surovo i krvavo. Ali svaki progres mora i krvlju da se hrani i plati.“

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari