Pod urom na Trgu republike

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (7)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

U SKOJevski aktiv razreda uz mene spadali su Barin, Braus, Igaly, Mirić, Neuhold, Rabar, Tijardović i (kasnije) sva tri Jovanovića. Sve su takve grupe bile službeno – po Staljinovom paleotehničkom rječniku, koji se međutim tada doimao vrlo napredno i nitty gritty (realistički praktično), „transmisioni remeni“ K.P., no u praksi izvršavanja dosta samostalne. U svakoj školi postojao je sekretarijat N.O., no horizontalno povezivanje razreda u školi bilo je slabo te smo se sastajali na akcijama masovnog karaktera, na školskim plenumima i općim rejonskim skupovima SKOJa, recimo u kinu Lika, Ilica 10, a općegradski skup pokatkad u dvorani Radničkog sveučilišta; tamo se na jednom sastanku među ostalim razvila oštra diskusija za govorničkim mikrofonom, najžustrije su bile drugarice, je li ruž za usne spojiv s komunističkim moralom: ja sam bio neutralan i naginjao k permissiveness, koja je usto označavala bar teoretski veću seksualnu pristupačnost (o seksualnim odnosima per se poslije rata nije bilo partijske linije). Jedine su, veoma dobrodošle, horizontalne veze bile one po jednog razreda muške i ženske gimnazije, tako smo mi išli na izlete u Rimske ili Stubičke Toplice sa 6b (kasnije 7b i 8b) VI. ženske gimnazije na Griču, što nije ostalo bez prilično bezazlenih flertova. Rukovodio nam je Rejonski komitet SKOJ-a koji je, bar na početku, određivao i instruktora izvana kao profesionalnog rukovodioca (rukovodilac, rusificirani ekvivalent današnjeg menedžera). Tada nepoznatog instruktora Stipetića kasnije sam sreo kao predsjednika Sekretarijata N.O. moje gimnazije, bio je dva razreda više, u bajkovito uvijek najboljem 8a.

Živo se sjećam prvih sastanaka kad smo morali doći k njemu, imao je sobicu negdje iza ure na Zvijezdi, na putu za Ksaver, a mene je impresionirao brzim tipkanjem na jednoj od prvih pisaćih mašina koju sam vidio van ureda, pravo po staljinskoj paroli „američka poslovnost plus komunistička idejnost“ (danas mi je jasno da je to degenerirani oblik Lenjinove mnogo bolje formule, „komunizam = sovjeti + elektrifikacija“, narodna vlast plus najmodernija tehnika). Takođe me je impresionirala pokuda mu jednog od nas zbog nedgovornosti, „ponašaš se kao pravi vanpartijac!“ Naša bi se grupica bar jedamput na mjesec sastala subotom ili nedjeljom kad nije bilo škole, mislim pod urom na Trgu republike, da uzmemo zajedno tramvaj broj 14. Aktiv je bio neki amalgam tajne masonske lože i tinejdžerskih neozbiljnosti (uključujući trzavice): vozeći se na Ksaver voljeli smo stajati na stražnjoj platformi koja je kod ZETa takođe imala naprave za vozačevo upravljanje, i neki od nas, svakako i ja, marljivo su na zaokretima zvonili po pločici ugrađenoj u pod, znajući da se vozač nervira ali nema vremena napustiti drugi kraj vagona. Kasnije, za redovne sastanke razrednog aktiva SKOJa bez sekretara, tako za „prorađivanje“ partijske literature, koristili smo i veliki vrt Reinove vile, gdje je moja porodice bila dobila bivši šoferski stan u podrumu a koji se prostirao od Gvozda dolje do Sofijinog puta, te bismo sjeli kraj nekog možda egzotičnog žbuna i žustro diskutirali. Meni se ta mješavina zagrebačkog Villenviertela na Tuškancu i SKOJevskog aktivizma nije uopće činila čudnom, bio sam za buržoasku civilizacionu raskoš – pod uslovom da ju svi mogu dijeliti (makar u ovako početnom i krnjem obliku).

Od sredine 1950-tih nadalje Stipetića sam ponovno sretao kao sposobnog tehničkog urednika u zagrebačkim novinama, znači da nije napravio partijsku karijeru – a pošto se držao povučeno, nisam ga o razlogu pitao.

****

Idejni rad, sintagma iz tog doba koja mi se još prilično sviđa svojim naglaskom na rad, mada bih danas preferirao „spoznajni“: U to bi valjalo uvrstiti skojevska zajednička čitanja s diskusijom, prorađivanje,za razliku od „obrađivanja“, kultivacije neke osobe prema lijevim horizontima,koje se temeljilo na Staljinu, Engelsovom Razvitku socijalizma od utopije do nauke (30 godina kasnije napisao sam esej niječući to razlikovanje), nešto malo Lenjina, a zatim na Titovim govorima i na ostalim domaćim marksistima počev od časopisa Komunist 1947, Kidriča, Kardelja i Djilasa, a u KPH je kao glavni, i valjda jedini, ekonomsko-politički teoretičar važio Vladimir Bakarić (sve su druge, kao Keršovanija, Pricu i Cesarca, pobili ustaše odmah 1941, a Krleža je opet postao prominentan tek 1950-tih). U debatnim kružocima N.O. po školama umjesto teoretskih vidova gornjega dolazili bi praktični, kao važniji govori iz novina, Statut NOJ i slično.

Nastavlja se