Britanska vlada je počela ozbiljno pomišljati na uspostavljanje neposrednih diplomatskih veza s Miloševom Srbijom tek oko 1836. godine

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Neposredan povod mogla je biti vest, objavljena u novinama Journal de Francfort u maju 1836, da je Austrija postavila svog konzula u Srbiji. U članku se ističe da time Austrija priznaje značaj Srbije, a ceo događaj se smešta u kontekst austrijsko-ruskih odnosa na Balkanu. Na taj članak je Palmerstonu skrenuo pažnju njegov pomoćnik, uz napomenu da bi možda trebalo razmisliti o postavljenju i nekog britanskog predstavnika u Srbiji, bar u zvanju vicekonzula. Uskoro potom, u junu, i britanski ambasador u Carigradu Ponsonbi ukazao je na potrebu uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Srbijom. On je izveštavao da je Porta ozbijno uznemirena zbog širenja ruskog uticaja u Srbiji jer smatra da Rusija nastoji da izazove nerede u turskim pokrajinama s pravoslavnim življem kako bi se mogla pojaviti kao njegov zaštitnik. Time bi, smatralo se, opstanak Turske Carevine bio ozbiljno ugrožen. Stoga je Ponsonbi predlagao Palmerstonu da u Srbiju pošalje „nekog preduzimljivog i inteligentnog vicekonzula“, koji bi vodio računa o britanskim interesima i koji bi se uspešno suprotstavio ruskom uticaju u Srbiji.

Ova upozorenja, kao i opšte zaoštravanje anglo-ruskog suparništva na Balkanu, uticali su na Palmerstona i on je početkom sledeće godine imenovao pukovnika DŽordža Lojda Hodžisa za prvog britanskog diplomatskog predstavnika u Srbiji. Ubrzo posle postavljenja Hodžis i njegova porodica, snabdeveni prvim pasošima koje je britansko Ministarstvo spoljnih poslova izdalo za Srbiju, pošli su na put i polovinom maja 1837. godine stigli su u Zemun. Tu su ostali nekoliko dana, čekajući da se za njih nađe stan u samom Beogradu. Najzad im je obezbeđen smeštaj u jednom delu beogradske carinarnice, u zgradi koja je u stvari pripadala knezu Milošu. Tako je Hodžis prešao u Beograd tek krajem maja 1837. godine. Nekoliko dana kasnije, 8. juna, on je u Kragujevcu predao akreditive Milošu.

Hodžisu svakako nije nedostajalo one preduzimljivosti koju je Ponsonbi pominjao Palmerstonu kao nužnu osobinu budućeg vicekonzula u Srbiji, mada je pitanje koliko je bio obdaren i inteligencijom, drugom osobinom koju je ambasador navodio. Ovo mesto mu je bilo prvo u diplomatskoj službi. Pre toga, on je bio profesionalni vojnik. U vojsku je stupio sa šesnaest godina i služio je u Portugaliji i Španiji u združenim snagama Portugalije, Ujedinjenog Kraljevstva i Španije, koje su se borile za prevlast na Iberskom poluostrvu tokom Napoleonskih ratova, a bio je i učesnik bitke kod Vaterloa. U tim borbama on se dobro poneo, pa je bio unapređen, a kasnije je dobio i jedno visoko portugalsko odlikovanje za zasluge u ratu. Nije nam poznato šta ga je preporučilo za ovu konzulsku službu, mada ima nekih nagoveštaja da je u pitanju bila nagrada za usluge sasvim nepovezane sa Srbijom ili diplomatskom službom. Nešto o tome se da naslutiti iz jednog članka objavljenog nekoliko godina kasnije u časopisu Spectator, u kome se Hodžis pominje kao valjan oficir i druželjubiv čovek, koji je, međutim, bio „bez ikakvog iskustva u diplomatskim poslovima“ kada je imenovan za konzula u Srbiji. Do tog postavljenja je ipak došlo, nagoveštava se, kao nagrada što je Hodžis vredno agitovao da se DŽordž De Lejsi Evans, general pod čijim se zapovedništvom borio u Španiji, izabere za člana parlamenta. Palmersonov politički protivnik Dizraeli je čak tvrdio da je Palmerston imao nekih krupnih obaveza prema njemu, pa je, kako nije bilo slobodnih konzulskih mesta, otvorio konzulat u Beogradu da bi ga tamo postavio.

Priča o Hodžisovoj delatnosti u Srbiji podrobno je izložena u nekoliko studija – mada je u njoj ostalo, kao što čemo videti, izvesnih nejasnoća i nedorečenosti – pa će ovde biti prikazana samo u širokim potezima, koliko je potrebno da bi se upotpunila slika o opštim okvirima unutar kojih su se razvijali britansko-srpski odnosi u ovom razdoblju.

Pred polazak za Srbiju (2. marta 1837) Hodžis je dobio uputstva da pažljivo prati nastojanja Rusije da proširi svoj uticaj u Srbiji, kao i da vodi računa da u slučaju bilo kakvog spora između kneza Miloša i ruskog konzula ne obavezuje britansku vladu.

Nastavlja se

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Cena knjige 1.247 dinara

Knjigu Veselina Kostića „Britanija i Srbija: kontakti, veze i odnosi 1700-1860.“ možete poručiti u Klubu čitalaca Izdavačke kuće „Arhipelag“ (Terazije 29/II, Beograd; tel: 011 33 44 536, 33 44 427; e-mail: klub@arhipelag.rs; SMS: 063 16 43 609, www.arhipelag.rs).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari