Prema Konfuciju, „Nebeska volja“ saglasna je večnim težnjama čoveka, pošto se i „Nebeski put“ i ljudsko srce povinuju moralnom zakonu.

Vladimir Maljavin: KONFUCIJE (20)

Kina je postala ključni igrač na svetskoj ekonomskoj, ali i političkoj sceni. Mnogi pokušavaju da otkriju koja je tajna njenog uspeha. Možda korene treba tražiti u Konfucijevoj filozofiji. Istina Konfucija, koji je postao patrijarh čitave kineske tradicije, uvek je neizrečeni večni kontinuitet produhovljenog života, nebeska tišina koja se meša u zemaljski žamor. Ovu poetsku tezu teško bi bilo objasniti bez nekoliko veoma značajnih priznanja Konfucija koja sude čak i o onome o čemu je on ćutao (a i ne bi mogao da kaže čak i da je hteo). Ova zanimljiva knjiga (Izdavač: NNK Internacional; prevod s ruskog: Tanja Trikić), čije delove objavljujemo, analizira zaostavštinu ovog velikog mislioca koja je aktuelna i danas.

 

Živeti prema zahtevima etike znači postati svestan svoje pripadnosti svetu, u istoj meri u kojoj si svestan svoje razlike od drugih ljudi. Prvi princip etike glasi: poštovanje prema drugima neodvojivo je od poštovanja prema sebi. U tome, kao što smo videli, i jeste smisao Konfucijeve čovečnosti koja nema psihološki sadržaj, nema u sebi ništa subjektivističko. Istim moralnim aksiomom Konfucije je opravdavao i ritual koji se u kineskoj tradiciji, kao što nam je već poznato, svodio na nedelanje, na uzvišeni spokoj „preteće svečanog“ vida i koji je od onih koji ga vrše zahtevao samoudubljivanje i uzdržanost. Paradoksalan zaključak iz pretpostavke o etičkoj prirodi „Nebeskog naloga“ jeste taj da razgraničavanje između „puta ljudi“ i „puta Neba“ u stvarnosti služi kao zalog njihove neraskidive veze. Za Konfucija se istinsko služenje Nebu izražava u služenju ljudima, kultura postaje najviši oblik religije. Kada su ga zamolili da objasni šta je to mudrost, on je rekao:

„Davati sve snage služenju ljudima, poštovati duhove i držati se dalje od njih – eto to je mudrost.“

Kako svedoče učenici, Konfucije „nije govorio o čudima i duhovima“. Ćutanje Učitelja Konga o božanskim silama svakako ne znači da on nije verovao u postojanje tih sila ili da im nije davao značaj. Naprosto, ritual je za njega unutrašnji sveti čin koji se vrši samo zajedno s ljudima. Pripisujući verskim kultovima etički sadržaj, Konfucije je povremeno po svome tumačio stare zapovesti. Kada su ga jednom podsetili na staro pravilo: „Klanjaj se duhovima kao da su duhovi zaista prisutni“, on je primetio da je obred istinit samo u slučaju da „mi sami prinosimo žrtve“, odnosno – sami potvrđujemo svoje učešće u ceremoniji i ispunjavamo sva moralna pravila neophodna za to. Drugom prilikom kaže da onome ko je prenebregao „Nebeski nalog“ nikakve molbe neće pomoći. Kada ga je Ci-Lu pitao kako treba služiti duhovima predaka i božanstvima, on je odgovorio:

– Ti još ne znaš kako služiti ljudima. Kako onda možeš znati kako treba služiti duhovima?

– A šta je to smrt? – opet je pitao Ci-Lu.

– Ti još ne znaš šta je to život. Kako onda možeš da znaš šta je to smrt? – opet je zagonetno odgovorio Učitelj.

Neodređene reči Konfucija o Nebu i zagrobnom svetu, tačnije, odsustvo želje Učitelja da priča na te teme, daju materijala za veoma različita tumačenja i ocene. Neki naučnici smatraju da je Konfucije u u najboljem slučaju ravnodušan prema religiji Džoua i da je zastupao poziciju agnosticizma, odnosno neprepoznavanja božanskog bića. Drugi, naprotiv, naglašavaju njegovu privrženost kultovima Džoua i čak u njemu vide osnivača vlastite religije. Oba ta stanovišta su neuverljiva. Zapadni epitet „agnostik“ teško da odgovara kineskom mudracu koji je, prema sopstvenim rečima, „spoznao volju Neba“. Ali Konfucije svakako nije pretendovao na lovorike žreca i proroka, ako ništa drugo zato što, po njegovom uverenju, „Nebo ne govori“. I nije tek tako on govorio učenicima, koji su ga preterano hvalili, da se on sam „nije rodio kao sveznalica, već da je sve postigao zahvaljujući i ljubavi prema učenju“. Ostaje činjenica da je priznavao postojanje duhova, ali je stavljao akcenat na moralni i vaspitni značaj obreda: religija je za njega bila u senci etike. Ali tačno je i obrnuto: religija je mogla da istupa u ime etike. U kasnijem predanju sačuvana je epizoda u kojoj je otvoreno pokazan delikatan odnos Učitelja Konga prema tradicionalnim formama. Jednom je Ci-Lu pitao Konfucija: „Imaju li umrli svest?“ Učitelj je odgovorio: „Ako kažem da mrtvi imaju svest, bojim se da će se sinovi i unuci , koji revnosno poštuju pretke, potruditi da žive što pre pošalju mrtvima. Ako kažem da mrtvi nemaju svest, bojim se da se lakomisleni potomci neće pobrinuti čak ni za sahranu svojih umrlih roditelja. Sada ti nije tako važno da znaš da li mrtvi imaju svest ili ne. Pre ili kasnije sam ćeš to saznati.“ Eto tako je neodređeno i – mora se reći – retko trezveno Učitelj Kong razmišljao o smrti. Uspeo je da dâ i odgovor, otvoren i neosporan: umrećeš pa ćeš i sam saznati (ili nećeš saznati – ali tada neće imati ko da pita). Ova priča veoma liči na anegdotu, smišljenu radi jačeg literarnog efekta, ali ona je po tome i vredna. Konfucijevi sledbenici kao da namerno naglašavaju odsustvo želje i čak nemogućnost da se odgovori na pitanje da li je preminulim precima potrebna briga njihovih živih potomaka. Važno je da je ta briga potrebna samim potomcima.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari