Dužna pažnja je posvećena pitanju Trsta i granice sa Italijom s obzirom na Mirovnu konferenciju. Staljin se zanimao za najbolji „model“ rešavanja Tršćanskog pitanja, dok je Tito izražavao zahvalnost sovjetskoj strani za podršku koju pruža u rešavanju tog problema. Staljina je zanimao položaj industrije i stanje na selu. Pretresena su vojna pitanja, posebno o razvijanju vojne i avio industrije, kao i brodogradnje.

Posebnu pažnju Staljin je posvetio Albaniji i odnosu koji jugoslovenski partijski vrh ima sa KP Albanije. Staljin se raspitivao o Enver Hodži i jugoslovensko-albanskim granicama. Istakao je da još nije nastupilo vreme za stvaranje federacije sa Bugarskom, sa čime se i Tito složio. Staljin je govorio i o potrebi da se Sloveni ujedine u jedinstveni front sa Sovjetskim Savezom. Po svemu sudeći, razgovaralo se i o formiranju organizacije komunističkih partija koje bi bilo konsultativnog karaktera.

Deo, samo na prvi pogled, neformalnih razgovora vođen je i u Staljinovoj „dači“ u Podmoskovlju. Prisutni su zabeležili srdačnost u odnosima, sećali se žive diskusije, idejne srodnosti, kvarenja odnosa između jugoslovenskih i bugarskih rukovodioca i drugo.

***

U vremenu u kome je svet zagazio u „hladni rat“, integracija komunističkih partija i zemalja u kojima su one bile na vlasti bio je odgovor na pojavu Trumanove doktrine i Maršalovog plana. U septembru 1947. Komunistička partija Jugoslavije bila je jedan od osnivača Informacionog biroa (Kominforma ili Informbiroa), zamišljenog kao savetodavno telo komunističkih partija SSSR, istočnoevropskih zemalja, Francuske i Italije, radi razmene iskustava i zajedničkog delovanja. Iz Titovih pisama Moskvi vidi se da on nije bio upoznat sa sazivom i pripremom tog sastanka, kao ni sa osnovnim tačkama dnevnog reda.

Nekoliko meseci po osnivanju Informbiroa njegove članice su ušle u sukob sa KPJ. Do razilaženja je prevashodno došlo zbog samostalne politike jugoslovenske države na spoljnopolitičkom planu. Na prvi pogled sitni sporovi do kojih je tokom godina dolazilo (oko prirode jugoslovenske revolucije, kritika izrečenih o ponašanju Crvene armije, „izbegavanja“ konsultacija oko važnih pitanja unutrašnje i spoljne politike, rada mešovitih društava, odnosa prema sovjetskim civilnim i vojnim stručnjacima, sučeljavanja sa albanskim rukovodstvom, pregovora sa Bugarskom oko sklapanja balkanske federacije, ispoljavanja revolucionarnog idealizma, politike prema selu i drugo) eskalirali su u optužbe KPJ kao „kulačke partije“ koja vodi „antisovjetsku politiku“ i čije rukovodstvo predstavlja „sitnoburžoaske nacionaliste“. Mere ekonomskog pritiska na Jugoslaviju, čijih je 52,9 odsto izvoza išlo na Istok, a 49,3 odsto uvoza stizalo iz SSSR-a, počele su se osećati već u januaru 1948. Znake Staljinovog neraspoloženja prema Titu i političkog pritiska prema Jugoslaviji osetili su članovi jugoslovenske ekonomske delegacije koju je predvodio Milovan Đilas. Edvard Kardelj je, prilikom sastanka jugoslovensko-bugarske delegacije u Moskvi, prisustvovao Staljinovom napadu na Dimitrova i zahtevu za brzim formiranjem jugoslovensko-bugarske federacije. Staljin se suprotstavljao sporazumu jugoslovenske i albanske vlade, a moguće slanje dve jugoslovenske divizije u Albaniju, bez konsultovanja sa SSSR-om, označavao „preventivnim ratom“. Osnovni razlozi spora nalazili su se u sferi spoljne politike koju je Jugoslavija vodila bez „konsultacija“ sa Moskvom i bez „uklapanja“ sopstvenih spoljnopolitičkih poteza u okvire politike koju je vodila prva zemlja socijalizma.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari