Posle Hodžisovog odlaska iz Beograda u nepopularnom britanskom konzulatu je ostao njegov sekretar Edvard Sindžon Nil (1812-1866).


I on je bio učesnik borbi u Portugaliji i Španiji od 1832. do 1837. godine i napredovao je do čina potpukovanika, a onda je napustio vojnu službu da bi se pridružio Hodžisu kao njegov sekretar. Kada je Hodžis otišao, Nil je osam meseci samostalno vodio britanski konzulat, a potom se vratio u Englesku. Tu je napisao jedan „Istorijski i statistički prikaz Srbije, s napomenama o prirodi i običajima njenih stanovnika“. Plan tog spisa podneo je Palmerstonu s molbom da mu dozvoli da koristi zvanične dokumente i da ga objavi. Palmerston mu je odobrio štampanje, ali ne i korišćenje dokumentarne građe. Taj prikaz Nil nije nikada objavio.

Nilova diplomatska karijera posle zatvaranja konzulata u Beogradu bila je, za razliku od Hodžisove, uspešna. Pejton, koji ga je izgleda upoznao prilikom svog prvog boravka u Beogradu 1839. godine i sprijateljio se s njime, naziva ga „jednim od najmudrijih engleskih konzularnih službenika.“ Početkom 1841. godine postavljen je za vicekonzula u Aleksandreti, a šest godina kasnije postao je konzul u Varni. Po završetku Krimskog rata ostao je još dve godine u Bugarskoj, zatim je premešten u Grčku, a odatle je 1857. godine upućen za konzula u Bosni. U januaru 1860. je postavljen za sekretara, što znači drugog po rangu, u britanskom poslanstvu u Kini, a 1862. godina preuzeo je istu dužnost u Japanu, gde je odigrao značajnu ulogu u jednom japansko-britanskom sporu.

Pošto se Hodžisova misija završila takvim debaklom, Palmerston se ni posle Nilovog odlaska nije žurio sa slanjem sledećeg diplomatskog predstavnika u Srbiju. Tek u septembru 1841. on je imenovao novog konzula u Beogradu. Bio je to Tomas de Grenijer de Fonblank . Fonblank je poticao iz porodice poznatog pravnika Džona de Grenijera Fonblanka, pisca jednog značajnog dela iz oblasti teorije prava koje je doživelo nekoliko izdanja. Džon de Grenijer je bio i ugledan član parlamenta, zaslužan za neke značajne zakonske reforme, i uživao je toliki profesionalni ugled da su postojali izgledi da dobije položaj lorda kancelara. Njegova politička karijera bila je, međutim, okončana kada je zapao u novčane teškoće. Umro je 1837. godine. U nekrologu objavljenom povodom njegove smrti u časopisu The Gentleman’s Magazine navode se njegove zasluge i postignuća i pri kraju se kaže:

Ime Fonblank je tako dobro poznato u književnom, političkom i pravnom svetu da ne treba da dodajemo da je za sobom ostavio potomke dostojne ugleda koji je on utemeljio. Njegov sin g. Džon Samjuel Martin Fonblank, koji je stekao zvanje pravnika 1816. godine, sudija je trgovačkog suda. Drugi njegov sin, g. Olbani Fonblank, urednik je časopisa Examiner i pisac nedavno objavljenog trotomnog dela Engleska pod sedam vlada.

Ono što je pisac ovog nekrologa prećutao jeste da je pokojnik imao još jednog sina, starijeg od pomenute dvojice. S obzirom na ton celog nekrologa i, naročito, na primedbu o sinovima dostojnim ugleda koji je pokojnik utemeljio, to se može razumeti, jer taj se sin nalazio u zatvoru za dužnike. Bio je to Tomas de Grenijer de Fonblank, budući generalni konzul u Beogradu.

Tomas de Grenijer Fonblank rodio se 1793. godine. O njegovom školovanju nema podataka. Oko 1813. godine stupio je u vojnu službu i u njoj je stekao čin kapetana. Godine 1816. zaposlio se u Ministarstvu spoljnih poslova i bio je najpre konzul za severne francuske pokrajine, a potom konzul za istočnu Prusku. Na tim položajima bio je ukupno šesnaest godina, do 1832, a onda je ostao bez zaposlenja. Palmerston je imao zamerki na neke njegove postupke, pa ga je opozvao i, pošto nije bio zadovoljan opravdanjem koje mu je Fonblank ponudio, otpustio ga je iz službe. Posle toga Fonblank je povremeno živeo u raznim gradovima u Nemačkoj i Belgiji. U Engleskoj ga ponovo srećemo 1835. godine, kada je još uvek bez zaposlenja i trudi se da ponovo dobije neko mesto u Ministarstvu spoljnih poslova, gde je prijavljen kao „candidate for general employment“. Palmerston izgleda nije hteo da mu ponovo ukaže poverenje, pa je Fonblank i dalje ostao bez zaposlenja i uskoro je dospeo u zatvor za dužnike.

Dalji razvoj događaja možemo samo približno rekonstruisati. Za Fonblanka su se izgleda zauzeli neki uticajni ljudi, možda njegova braća, i on je ipak bio imenovan za konzula u Filadelfiji. Verovatno na osnovu toga, on je uputio sudu molbu da bude pušten iz zatvora. U aktu suda objavljenom uz obaveštenje o datumu rasprave o toj molbi, objavljenom 4. aprila 1837, kaže se da je to imenovanje obznanjeno u Londonskoj gazeti (London Gazette) zvaničnom glasilu britanske vlade. Neobično je, međutim, što je vest o tom postavljenju bila u stvari objavljena u Londonskoj gazeti tek godinu dana kasnije, 24. aprila 1838. godine. Još neobičnije je što o Fonblankovom službovanju u Filadelfiji izgleda nema nikakvih neposrednih tragova. Jedno od mogućnih objašnjenja je da je nezadovoljni Palmerston uspevao da odloži, a možda i osujeti to imenovanje.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari