Nastavljam ovu memoarsku kroniku aprila 2010, skoro četiri godine nakon prvog dijela skiciranog juna 2006, jer sam u međuvremenu bio ne samo zauzet knjigama i člancima na tri kontinenta nego još više blokiran.


Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (5)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

 

Kako prići godinama Titove Jugoslavije, kako preći na njih? A posebno, kako to učiniti usred još važećega glupog i podloga damnatio memoriae, prebrisavanja jeftinim parolama skoro pedesetak godina proturječnog no bar na početku slavnog i korisnoga razdoblja za sve jugoslavenske narode, koji su tek tada ravnopravno ušli u porodicu narodâ?

Za svoje penzionersko doba bio sam ostavio šire čitanje helenskih i rimskih klasika, te sam 2008. čitao sabrana djela Tacita, možda najvećeg rimskog komentatora povijesti. U Životu Agricole nalazim na njegovu karakterističnu gorčinu intelektualca i političara koji se, izbjegavši srećom progone jer je službovao van Rima, sjeća boljih vremena Republike. Navest ću izabrane montirane i ponešto skraćene pasuse s početka tog djelca koji su me pogodili, dakle kazuju mi nešto važnoga ovdje i sada.

Tužeći se na nehaj i odbojnost (mržnju) prema onome što je ispravno/pravedno (ignorantiam recti et invidiam), Tacit se utiče boljim vremena predaka (priores) kada je ne samo bilo lakše vršiti nego i slaviti vrsna djela:

Tada su svi najbolji umovi bili privedeni slavljenju kreposti, ne zbog strančarenja ili lične ambicije nego da bi postigli čistu savjest. A sada dok prilazim pripovijedanju života jednog preminuloga, ja sam prisiljen da tražim dobrohotnost čitaoca, kakvu ne bih morao tražiti da sam tužilac: o divljih li i kreposti protivnih vremena!

I konačno, zgražajući se na vremena okrutnih vladara poput Nerona, Kaligule i Domicijana, pod kojim je njegov tast Agricola živio i od kojeg je vjerovatno bio otrovan, Tacit bilježi kako se nisu progonile samo osobe nego i njihovi spisi, koji su javno spaljivani (ne osjećajmo se superiornima, dogodilo se i u 20. vijeku i događa se još uvijek):

Čini se da su vjerovali kako će tom vatrom ukinuti glas rimskog naroda, slobodu senata i savjest ljudskog roda, a usto su izagnali ljubitelje znanja i svih dobrih umijeća, e da se nigdje ne bi naišlo na što poštenoga. Š….Ć Da nam je bilo moguće zajedno s glasom ušutkati i sjećanje, izgubili bismo uza glas i pamćenje.

Eto, uglavnom se zato upuštam u ova sjećanja: da sjećanje oživi pamćenje, prvo moje a onda čitalaca; da se bar djelomično prekine šutnja. Valjda ima i intimnijih, možda i egoističnijih, primjesa u toj namjeri, kao, recimo, samoopravdavanje, ali sumnjam da bi me one bile natjerale na ovakav rad na pamćenju, Gedächtnisarbeit (da variram Freuda o snu).

A pamćenje, to su stari Heleni znali, jest majka svih umjetnosti i umijeća: Mnemosyne je Majka Muza.

****

Početkom novembra 1943. mama i ja, kao dio jevrejske grupe s Korčule, trabakulom smo prebačeni u Bari, južna Italija, u oslobođenu zonu zapadnih saveznika. U to su vrijeme deseci hiljada neboraca evakuirani s dalmatinskih otoka, te je velika većina otišla u slavni britanski prihvatni logor na Sinaju. Mama nas je prijavila u evidenciju partizanske baze za vezu, i povremeno odlazila tamo da se raspita ima li vijesti od tate, no uvrijedio ju je jedan oficir savjetom da se drži „vaših ljudi“, tj. jevrejske grupe, koja inače nije bila nikako organizirana nego se raspršila kud koji (razdoblju 1941-45. mogu prići tek kad svršim memoare do 1960-ih). Pomoću baze vratili smo se opet brodom u Split, „Demokratska Federativna Jugoslavija“, 15.IX 1945: „otišli oko ?3“, a 16.IX: „došli u Split“.

U Splitu nas je dočekao su-internirac iz Korčule Ivo Borošić. Dva dana smo stanovali u pensionu „Zlatni fazan“, no onda smo bili abkomandirani u prihvatni logor u Trogiru, dolazio je neki komesar, valjda iz Ozne, koji je sa mnom igrao šah, da ispituje mamu, po njenom kazivanju „zašto se tako kasno vraća?“ Na to je bilo lako odgovoriti mojim svjedodžbama, a da su točnije znali da je mama radila za saveznike, bilo bi mnogo teže. U dnevniku piše tri dana za redom „mama užasno nervozna“-sasvim neuobičajeno. Tata nam je od 1944., čim je to bilo moguće, iz partizana zdušno pisao u Bari, preko tamošnje baze, željno nas očekivao, i posebno meni predočavao kakve lijepe mogućnosti mi pucaju u novom životu: „sada smo opet ljudi koje se cijeni po socijalnoj vrijednosti i njihovom radu, a ne po nekakvim ludim rasnim predrasudama“ (pismo od 17. II 1945. iz Vojne bolnice u Drnišu, gdje su u poređenju s godinu i pol partizanskog skitanja po brdima „sve udobnosti civiliziranog života“). G. 1945. bio je referent saniteta grada Splita ali je upravo premješten u Zagreb, a mama mu je gadno zamjerila da nas nije dočekao, i držim da se ta pukotina nije nikada sasvim zatvorila. Valjda i ja takav stav imam od nje: ne zanimaju me, te brzo zaboravljam, brbljanja i gadarije, ali ako me netko do kog sam držao duboko rani, to se ne zaboravlja.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari