Situacija se brzo menja

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (14)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

U Federalnom boračkom rukovodstvu, koje se među prvim počelo cijepati na nacionalnim programima i time utjecalo na opći proces dezintegracije zemlje. Prenijela mi je i Račanovu poruka da bi se želio susresti sa mnom i dogovoriti oko predstojećih izbora. Premda sam se poznavao s Račanom, međusobno nismo komunicirali. Međutim, nije bilo neobično da me pozove predsjednik partije kojoj sam još uvijek pripadao. Za nekoliko dana sastali smo se u zgradi CK u Zagrebu i razgovor je otpočeo njegovim poduljim uvodom: procjenom važnih elemenata tekućeg političkog trenutka, naglašavanjem da se situacija brzo mijenja i da je dobro da se izbori održe prije nego što se druge partije organiziraju i srede. Najdulje je izlagao o izbornom programu. Težište je postavio na socijalni faktor, gdje je SDP u prednosti pred svima. Dao je procjenu očekivanih izbornih rezultata. Najviše uspjeha je predviđao Hrvatskoj narodnoj stranci dr Savke Dabčević Kučar u koaliciji s nekoliko manjih stranaka. Tuđmanovom HDZ-u nije pridavao prevelik značaj i to stoga što je nacionalistička i proustaška, obrazložio je. Na kraju mi je pokazao listu kandidata, a meni predložio da budem nosilac liste. Ponuđeni mandat dosta mi je iscrpno obrazlagao zaključivši da imamo uslove mjeriti se s Tuđmanom kao i s drugima. Nije moglo biti sumnje da je Račan s najužim rukovodstvom SDP-a dogovorio da mi se ponudi ova kandidatura. Kao prvo, spomenuo je da mu se dopalo moje izlaganje u listu „Borba“ iz oktobra ‘89. Uvjerenje da je moguća reforma socijalizma i očuvanje Jugoslavije uz uvjet da se temeljito reformira i preporodi SKJ, iznio sam u svom feljtonu u „Borbi“, kao što sam to uvjerenje branio i u svim drugim javnim istupima. Sve je to Račan već znao i rečeno u „Borbi“ za njega i njegov stranački štab nije bilo ništa novo. Za izbornu utakmicu u Hrvatskoj vjerojatno su Račanu i njegovom timu bile važnije neke druge ocjene o meni. S dužnosti ministra odbrane otišao sam pred nepune dvije godine ispraćen počasnim doktoratom Sveučilišta u Splitu i sličnom poveljom Sveučilišta u Osijeku. Srbin s Korduna s ratnom biografijom koja se završila u Hrvatskom primorju Istri. U pomorstvu i brodogradnji, prioritetnim granama hrvatske privrede, imao sam zapaženih zasluga i uživao ugled. Na najvišim dužnostima u oružanim snagama proveo sam desetak godina i utjecaj na aktivni sastav Armije i umirovljenike imao bi poseban značaj na izborima. Slično se očekivalo i od mojih veza s krupnim radnim organizacijama i vojnom industrijom. Mojom kandidaturom htjelo se naći ličnost koja bi se mogla suprotstavljati Tuđmanu, jer neovisno od demagoškog potcjenjivanja ovog, moralo je biti jasno da će glavni protivnik biti Tuđman i njegov HDZ. Ponudu nisam očekivao, ali mi nije trebalo dugo razmišljati da je odbijem . Na to su me upućivali principijelni razlozi. Prvo, nisam namjeravao aktivno se angažirati u političkom životu, ulaziti u rukovodstva, a ponajmanje biti im na čelu. Da sam drugačije mislio, najprirodnije bi bilo da sam ostao još dvije godine u JNA, do kraja mandata Vlade, što mi se nije osporavalo. Drugo, moja neslaganja sa stavovima SDP-a bila su tolika da nisam mogao prihvatiti kandidaturu. Smatrao sam da vodeći komunisti Hrvatske snose historijsku odgovornost što Hrvatsku prepuštaju najekstremnijim nacionalistima. Nisam mislio da je greška što je SKH na XI kongresu prihvatio pluralizam, bez obzira na svu neizvjesnost višestranačkog modela i psihološke barijere u nama komunistima prema tome. Objektivno se nije imalo kuda. Ali širom otvoriti vrata poraženim fašističkim snagama koje su bezobzirno nastupale, otvoreno i bez ikakvih skrupula, bilo je nešto sasvim drugo. To nije bilo moguće doživjeti nigdje drugdje u Evropi. Pa ni na njezinom Istoku, gdje se socijalistički sistem duboko urušio. Mađarska, Bugarska i Rumunija bile su u Drugom svjetskom ratu fašističke zemlje, pa ipak u njima fašizam nije imao snage iskrsnuti. Kako bi to bilo moguće u Hrvatskoj s velikim i snažnim antifašističkim nasljeđem? Nama, sudionicima NOR-a u Hrvatskoj bilo je dobro poznato da je uz ustašku državu dr Ante Pavelića postojao i jaki antifašistički pokret od samog početka NOB-a 1941. i da se iz jedne u drugu ratnu godinu umnožavao. Tvorili su ga Hrvati, Srbi, da bi na kraju, zajedno s drugim jugoslavenskim narodima, izašli iz toga rata i popeli se na pobjedničku tribinu kao četvrti u velikoj antifašističkoj koaliciji.

Nastavlja se