Ipak, oduvek sam verovao – u stvari, mislim da sam to čuo od svojih roditelja – da je Čerčil jednom izribao jednog prepotentnog državnog službenika koji se bunio zbog upotrebe predloga na kraju rečenice.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Kažu da mu je Čerčil rekao: „To je vrsta engleskog koju neću da trpim“.

Međutim, on to nije rekao. Ispostavilo se da je to vic koji je objavljen u Strand magazinu, i da nije bio pripisan nikom posebno – ali je bio toliko dobar da su smatrali da ga treba pripisati Čerčilu. Nije rekao ni „U budućnosti, fašisti će se zvati antifašistima“. To je bez sumnje dalekovida primedba, bez obzira na politički stav – ali ipak nije Čerčilova.

Kao što nije nikada ni rekao – ja sam skoro plakao kada sam otkrio da nije istinita – govoreći o svom odnosu sa iscrpljujućim i nepodnošljivim De Golom, „najteži krst koji sam morao da nosim je krst iz Lorene“. To je u stvari rekao general Spirs, Čerčilov izaslanik za Francusku. Međutim, ko se još seća generala Spirsa?

Zatim je tu o priča o tome kako je sjajno spustio DŽ. B. Šou, koji mu je poslao dve karte za premijeru jedne svoje drame, sa porukom da treba da „povede prijatelja, ako ima ijednog“. Čerčil mu je uzvratio udarac time što mu je odgovorio da ne može stići na premijeru, ali da će doći na reprizu „ako je ikada bude“.

On to ipak nije rekao, jer je sveznajući Alan Pakvud iz Kembridža pronašao i Šoova i Čerčilova pisma u kojima obojica sve poriču.

Poput nekog hipergravitacionog nebeskog tela, Čerčilu je pripisana šala – ali se ispostavilo da je on nikada nije izgovorio. To je neke navelo da se – po mom mišljenju, greškom – zapitaju, da li je on zaista imao sjajan smisao za humor kako se smatralo.

Mogli biste, ako tako želite, zauzeti takav stav, i shvatiti da njegove navike nisu u potpunosti falstafovske. Istina je da je od ranog jutra pio viski sa vodom – međutim, njegova ćerka ističe da je to bio veoma slab viski; samo par kapi DŽoni Vokera na dnu čaše, kako je rekla, nešto poput „vodice za ispiranje usta“, nikako pravo piće.

Kada su njegove cigare u pitanju, njegov sluga, kao i mnogi drugi, tvrde da ih je vrlo retko pušio do kraja – uglavnom bi ostavljao bar trećinu, ako ne i polovinu u pepeljari. Razumeo je u potpunosti da to nije samo duvan; već su deo njegovog brenda. Kada je išao da drži govor u Fultonu u Mizuriju 1946. godine, naredio je vozaču da stane kako su se približavali svom cilju. Potapšao se po džepu, izvukao cigaru i stavio je, nezapaljenu, u usta.

„Nikada ne zaboravi svoj zaštitni znak,“ režao je u jednom od svojih čuvenih govora. Iako je bio neka vrsta raskošne verzije Tobije Podriglije, pokazao je – na svoj način – izuzetnu samodisciplinu. Trenirao je na tegovima. U izvršavanju poslova je bio marljiviji od bilo koga koga ste ikada poznavali. Sve to, možda, sugeriše da je veselija strana njegove ličnosti sadržala i element proračunate preteranosti – deo je pozajmljen, poput slova V za pobedu (eng. Victory), koji je uzeo iz okupirane Evrope, po kojoj su to ispisivali protivnici nacista na zgradama, da bi napisali „vrijheid“ ili sloboda.

Da li je Čerčil bio pozer? Ne, iako svi mi donekle glumimo identitet koji smo sebi pripisali. Neverovatna je stvar da je Čerčilova javna ličnost – njegov imidž – bila u velikoj meri podudarna sa realnošću.

Možda je ukrao V sa kontinenta – ipak je to bio klasičan Čerčilov vragolasti potez da nešto preokrene, onako kako je to često činio, tako da je taj znak mogao da se čita i kao pobeda, ali i kao „odjebite“. I da, na koji god način da mislite o tome, njegovo pijančenje je bilo epohalno. Pio je oko pinte Pol Rodžer šampanjca dnevno, kao i belo vino tokom ručka, crno tokom večere, a zatim i porto ili brendi posle večere. Jedno se 1936. godine odrekao žestokih pića (ali ne onih razređenih) na godinu dana, i to zbog opklade; međutim, to ga ni najmanje nije ometalo u konzumiranju drugih vrsta alkohola i to u količinama koje bi – po rečima njegovog privatnog sekretara – onesposobile neko malo slabije ljudsko biće.

Niti je, iz razloga taštine ili frojdovskog simbola muškosti, mahao svojim cigarama da bi ostavio utisak. NJegov sekretar kaže da je pušio između osam i deset velikih kubanskih cigara dnevno. Čak i ako bi mu ostalo nekoliko centimetara nepopušeno – ovi krajevi su uglavnom bili sakupljani, da bi ih baštovan stavljao u svoju lulu i pušio – to je ipak mnogo: procenjuje se da je pušio oko tri hiljade godišnje, iliti oko 250.000 tokom svog života.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari