Na početku dvadesetog veka, međutim, ton mnogih priručnika za samopomoć se lagano promenio.

Renata Salecl: TIRANIJA IZBORA (4)

Renata Salecl, čuvena profesorka vodećih britanskih univerziteta, u izvrsno napisanoj knjizi Tiranija izbora pokazuje kako je izbor postao ključno obeležje modernog života: od supermarketa do identiteta, od porodice od politike, od kulture do interneta, od privatnosti do knjiga za samopomoć, od vlastitog životnog stila do opsesije životima slavnih. Tiranija izbora prevedena je na više od deset svetskih jezika kod nas ju je objavio Arhipelag.

 

Ideja o uklanjanju suparnika i dranju svih ostalih postepeno je prihvaćena. Kad čovek pokušava da uspe u životu, on se upušta ne samo u borbu sa svojim unutarnjim bićem ili sa okolnostima u kojima je rođen; on takođe mora da se usredsredi na to da pretekne ostale koji su u potrazi za sopstvenim uspehom. Tako se izbor pravca svog života povezao s postdarvinovskom idejom da najjači opstaju, a život se posmatrao kao nekakvo bojno polje gde samo najjači ili najlukaviji mogu uspeti. Kako je vek odmicao, stupanje žena među radnu snagu iznova je promenilo ideju o čoveku koji je sam uspeo. Može li postojati „žena koja je sama uspela“? A ukoliko može, šta je onda više tako muževno u samostalnom uspehu?

Danas „sam uspeti“ više nije tako jednoznačno. U razvijenom svetu mladi muškarac ili žena ne mogu jednostavno pratiti ravnomernu stazu ka vrhu društvene i ekonomske lestvice: opstanak, čak i relativan napredak, mogu se uzeti zdravo za gotovo. Te tako misija postaje stvoriti samog sebe. Za postmoderne profesionalce sam život je neka vrsta umetničkog dela ili poduhvata, nešto što treba oplemeniti, preoblikovati, unaprediti, a uspeh se sastoji iz njegovog najpunijeg mogućeg izraza. Ideja izbora je stoga postala radikalizovana: sve u životu postaje pitanje odluka koje treba doneti obazrivo kako bi se dospelo što bliže idealu sreće i samoispunjenja koje društvo propagira.

Vremenom u kojem živimo gospodari nestrpljivi kapital. Postoji stalna želja za brzim profitom. Ali preduzeća i finansijske kuće nisu jedine na koje se vrši pritisak da se upravlja svakim rizikom i da se što je moguće više poveća prihod. Nas sve podstiču da se ponašamo kao preduzeća: da napravimo životni plan ciljeva, da napravimo dugoročna ulaganja, budemo fleksibilni, da restrukturišemo preduzeće svog života i da preuzmemo rizik neophodan kako bi se povećala dobit.

Jedan internet preduzimač, koji je stvorio ogromnu kompaniju tokom dot-kom mehura, ispričao mi je priču o tome kako mu je teško bilo da otpusti svoje poletne mlade radnike nakon što je mehur prsnuo. Prisetio se jednog razgovora koji je bio naročito bolan. Kad mu je saopštio loše vesti, mladić je na trenutak izgledao kao da će briznuti u plač. Ali se potom brzo pribrao, izvadio beležnicu i upitao šta je on to tačno pogrešio, u kojim oblastima se možda nije dovoljno trudio i, naročito, kako bi mogao da bude bolji na sledećem poslu. Dirnut snažnom mladićevom reakcijom, šef je naglasio da nije u pitanju njegov radni učinak; tržište je naprosto primoralo kompaniju da smanji broj zaposlenih. Ali mladić je uporno navaljivao; trebalo mu je više informacija. Hteo je da „radi na sebi“ i da postane još bolji službenik sledeći put.

Ne tako davno osoba koja bi bila otpuštena jamačno bi pre krivila spoljašnje okolnosti, ali mi smo sada prinuđeni da sami sebe procenjujemo i dokučimo zašto nismo uspeli da sačuvamo radno mesto. Evaluacija je glavna poštapalica današnje kulture zapošljavanja. Na britanskim univerzitetima profesori provode polovinu svog vremena pišući izveštaje o studentima, programima ili akademskim kolegama. U međunarodnim korporacijama širom sveta zaposlene ocenjuju ne samo njihovi šefovi nego se od njih traži i da sami sebe ocenjuju. Postojan proces evaluacije i nadzora koji je ključan element u industrijskoj proizvodnji prešao je na unutrašnji plan kao način da kontrolišemo svoje ponašanje. Budući da se „tačnost“ lične samoevaluacije potom meri naspram ocene koju daje menadžer ili nadređeni, to samo po sebi izaziva priličnu dozu strepnje.

Što izolovaniji postajemo od stvarnog učestvovanja u društvenoj i političkoj sferi, to smo više upućeni na gospodarenje samima sobom. Što nepredvidljiviji i nekontrolisaniji postaje tok našeg života, to nas više pozivaju da zacrtamo sopstveni kurs, da „zagospodarimo“ svojom sudbinom i da se preobrazimo. Povrh stvarnih sati provedenih na poslu, čiji se broj dramatično povećao, od nas se očekuje da se pozabavimo preobukom i doškolovavanjem za nove vrste poslova, da neprestano izgledamo mlado i zdravo i da neprekidno tragamo za onim što bi, zapravo, mogao biti naš „pravi poziv“.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari