Zahvaljujući praktičnim demonstracijama prijateljstva i uvažavanja, Hodžis je uspeo da uspostavi bliske veze s Milošem

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Miloš, sa svoje strane, ne samo da nije krio svoje prisne odnose s britanskim konzulom nego ih je, verovatno iz političkih razloga, i nametao oku javnosti. NJih dvojica su se javno posećivali, a u jednoj prilici kada je Miloš sa ženom i bratom, dvojicom sinova i dvadesetak članova pratnje bio na ručku kod Hodžisa, Beograd je bio posebno osvetljen.

Za razliku od Miloša, kome su Hodžisovi nagoveštaji o podršci Britanje u situaciji u kojoj se nalazio bili dragoceni, beogradski paša Jusuf Ali i Miloševi protivnici među samim Srbima dočekali su Hodžisa s podozrenjem. Prilikom prve vicekonzulove posete paši, ovaj nije hteo ni da ustane da dočeka gosta, što je Hodžis primio kao znak nipodaštavanja, pa je odbio da sedne i zadržao se vrlo kratko. Jusuf-paša je možda time hteo da izrazi negodovanje što je Britanija svoga predstavnika akreditovala kod Miloša, a ne, kao Austrija, kod njega – okolnost koju je Hodžis naglašavao Milošu kada je želeo da istakne potporu svoje vlade njegovoj politici. Ustavobranitelji, s druge strane, videli su u Hodžisu potencijalnog Miloševog saveznika koji bi mogao da omete sprovođenje njihovih državničkih i političkih zamisli. Ima znakova da je i Austrija gledala s neodobravanjem na Hodžisovo uplitanje u srpske poslove i da je Meternih nekoliko meseci posle Hodžisovog stupanja na dužnost (oktobar 1837) imao o tome razgovor s britanskim ambasadorom u Beču Frederikom Lemom.

I odista, iz Hodžisovih izveštaja pisanih u ovo vreme i početkom 1838. godine vidi se da se on već bio odomaćio u ulozi savetodavca (ili je bar tako verovao) i da se nije ustručavao da se upliće ne samo u unutrašnju politiku Srbije nego i u stvari kao što su odnosi Miloša i Jevrema, Miloša i kneginje LJubice ili pitanje da li Miloševi sinovi treba da se školuju u Rusiji i kakav odgovor Miloš treba da da Rusima na njihovu ponudu u tom smislu.

Nije stoga neobično što su Rusi ubrzo postali podozrivi zbog tog šurovanja britanskog konzula s Milošem. Ruski car je u oktobru 1837. godine uputio u Srbiju svoga izaslanika Vasilija Andrejevića Dolgorukova dobrim delom s ciljem da neutrališe uticaj koji je Hodžis stekao kod Miloša. Palmerston je uzvratio time što je polovinom decembra unapredio Hodžisa u generalnog konzula i stavio Milošu do znanja da je povišenje ranga britanskog predstavnika izraz želje Velike Britanije da uspostavi još čvršće prijateljske veze s njegovom državom.

Hodžis se pobrinuo da taj znak blagonaklonosti britanske vlade prema Srbiji dobije što veći odjek u javnosti, pa je svoje unapređenje proslavio svečanom večerom, koja je zadivila građanstvo. „To je bila jedna od najveličanstvenijih zabava koje su se u Beogradu videle.“ Među gostima su bili knez Miloš, kneginja Milica, njihova dva sina, Milošev brat Jevrem i brojni srpski političari. Svoju zdravicu domaćin je posvetio knezu Milošu i napretku Srbije i Osmanskog Carstva, „čiji zajednički interesi ne treba nikada se dvoje, pošto su im sudbina i budućnost tesno i uzajamno utkani“.

Izgleda da te prilično razmetljive demonstracije prijateljstva nisu imale željeno dejstvo. Miloševi protivnici su širili glasine da je Miloš prodao Srbiju Englezima, da namerava da uvede katoličanstvo, itd. Početkom 1838. godine Rusi su poslali u Beograd svog konzula u Oršavi Vaščenka da upozori Miloša da ne treba da se uzda u Britaniju ili Francusku, nego u Rusiju.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari