Usto su nadolazili materijali za praktički neprekinuti niz hitnih „kampanja“ .
ada se „kampanjski rad“ službeno osuđivao u korist sistematike, nije ga bilo moguće izbjeći u gomilanju krupnih dogođaja kao razni izbori, kongresi i ustavi, nacionalizacije, u 1946. Kongres NOJ, kratkotrajno ali intenzivno „raskrinkavanje Stepinca“ prilikom suđenja mu, a kasnije povijesni V. Kongres KPJ ljeta 1948. koji je podržao secesiju KPJ iz staljinskog Kominforma.
Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (8)
Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.
Iz bilješki vidim da je na primjer za izbore za Ustavni Sabor Hrvatske svaki razred trebao imati grupu za pisanje parola, na transparentima koji bi se nosili, te odrediti dežurne za jedan izborni centar (naš je bio tvornica Astra, Nova Ves 11). A kao popisivač stanovništva u Zagrebu 12.X 1946, dva tjedna kasnije bio sam dodijeljen na 6 sati rada u Statistički odsjek Gradskog Narodnog Odbora, valjda na proračunavanje.
Službeno u idejni rad ne bi spadali i razni referati koje sam držao u školi, kao i diskusije na sastancima N.O.H. i slično, no lično za mene bili su bar toliko značajni kao oni kratki referati o političkoj literaturi naizmjence dodjeljivani u aktivu SKOJa (s izuzetkom duljeg referata koji sam III 1946. napisao o Staljinovom Nacionalnom i kolonijalnom pitanju). Za 1945-46. sačuvala su se tri takva spisa. Prva dva su spomenuti esejčić „O postanku života na našem planetu“ prema Oparinu i naširoko ekscerptirana knjiga Dr. Lj. Živkovića Nauka o postanku čovjeka (16 strana u teki, s prerisanim slikama i tabelama), obje moje lične inicijative.
Treći je referat „Prigodom desetgodišnjice smrti Maxima Gorkog“. Počinje lirski sa: „U praskozorje ruske revolucije, dvije divovske sjene izdižu se nad svim ostalim piscima. To su sjene Vladimira Iljića Uljanova – Lenjina i Alekseja Maksimovića Pješkova – Maxima Gorkog.“ Nastavlja kratkom biografijom, povezanošću s narodom, spominje pola tuceta djela („Burevjesnik“ se čitao na satovima ruskoga, dijelove sam znao napamet), i završava sa dva paragrafa, evo većeg dijela prvoga:
„Maxim Gorki, sin prostranih ruskih ravnica, nije međutim bio samo veliki čovječni lik, pisac i rijedak poznavalac ruskog naroda. On je bio i borac za prava naroda i cijelog ruskog carstva. Njegova su djela krik protiv neljudskih prilika u kojima taj narod živi, njegov je život borba za istinu, pravdu i socijalnu jednakost. Zato njegova djela ne mogu a da ne dirnu u srce svakog čitaoca koji ima smisao za ljepotu i plastičnost.“
A konačni paragraf konstatira da ova desetgodišnjica „pada u doba kada možemo po prvi puta posvetiti dovoljno pažnje i iskazati odgovarajuću čast autoru Mati i Burevjesnika – u doba naše mlade i slavne Federativne Narodne Republike Jugoslavije“. Time konac otvoreno eksplicira stanovište današnjice s kojega je referat napisan, stav kojim sam se duboko oduševio kad sam ga našao teoretski obrazloženoga u Waltera Benjamina. Danas bih prigovorio bar pojednostavljenoj viziji ruske književnosti, ali za 16. godina ne čini mi se loše. A u cjelini je dobar primjer mog mišljenja u to vrijeme, i spoja „općeljudske“ ili narodnofrontovske ortodoksije sa vlastitim formulacijama koji je tada bio moguć-negdje na pô puta između René Claira i Engelsa.
Slike Lenjina, Gorkog i Tita u to sam doba držao na škafalu prislonjene uz knjige. Tako sam si ne sluteći stvorio neku rudimentarnu vrst „tokonome“, ličnog oltarčića u zidu kakvog ima, danas takođe na škafalu usred knjiga, svaka japanska porodica, uključivo moje prijatelje-intelektualce, sa slikama predaka, kaligrafskim svitkom, cvijetovima u ikebana stilu i eventualno statuicom ili slikom nasmijanog Buddhe ili kog drugog božanstva. Ta mi se ideja jako svidjela i požalio sam što sam zapadni barbar koji ne razumije nebesko-zemaljske mini-harmonije ikebane i kineske kaligrafije. O bogovima ću više na kraju ovog dijela Memoara, no važno mi je da sam (kasno) naučio oštro razlikovati između pogubnog monoteističkog samodršca, patrijarhalnog gromovršca, i malih bož?ća animizma. Među njih spadaju i obogotvoreni ljudi heroji, koji mogu biti vojni osloboditelji u revoluciji (to sam naučio od romana Ursule Le Guin The World for Word Is Forest, ali općenito tkogod je dugotrajno, za više generacija, unaprijedio zajednicu, na primjer naučivši je novom stolarskom načinu obrade drveta, te ga se zaziva prije prakticiranja tog načina. Znamo od Helena da su božanstva imala sva ljudska svojstva (osim smrtnosti), a ovi manji bož?ći, koji su i počeli kao smrtnici, mogu imati slabe i čak smiješne crte. Protiv ovakvih materijalističkih te yin-yang shvaćenih božića, koje je Ovid zvao „bogovima plebejaca“ nemam ništa, dapače, potajno se nadam da bih i sâm mogao biti promaknut u sasvim maloga-recimo nečega čime se bavih u kulturi!
Tu je dijalektiku, kao i obično, najbolje izrazio Brecht u Životu Galilejevom:
Andrea: Teško zemlji bez heroja!
Galileo: Teško zemlji koja treba heroja.
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
