Tito traži da ga Ćosić prati.

„Uplašio me taj poziv. Uvući će me u neke političke konfrontacije u Srbiji, što nikako ne smem da dozvolim.“ Nakon Titove posete, Tito i Ćosić se, u aprilu 1966. godine, sreću u Vrnjačkoj Banji:

„Tito je bolje raspoložen prema Srbima. Radosno je iznenađen dočekom u Srbiji; taj doček je iznad njegovih očekivanja.“


Ćosić predlaže Titu da u zdravici na banketu u Vrnjačkoj Banji „govori o jugoslovenstvu“.

„Poslušao je moj savet i… govorio, kao nekada, o jugoslovenstvu. Posle zdravice pitao me je da li sam zadovoljan. Naravno, rekao sam mu da sam vrlo zadovoljan. A sutradan u novinama, u kojima je objavljena njegova zdravica, nije bilo ni reči o jugoslovenstvu; protestno sam ga upitao: zašto nije objavljena njegova reč o jugoslovenstvu.“

Prilikom ovog susreta, Tito je insistirao na novim susretima. Tvrdio je, prema Piščevim zapisima, da ceni Ćosićevu „otvorenost, iskrenost i hrabrost u viđenju i prikazivanju našeg stanja i prilika“.

A Ćosić mu je govorio „o nekim ozbiljnim greškama u politici“ i ukazivao na „opasnost od nepoštovanja nacionalnog dostojanstva srpskog naroda, što se inače, u poslednje vreme, na sve strane ispoljava“.

Jedinstvena komunikacija Josipa Broza Tita sa Dobricom Ćosićem ne samo mimo nego i protiv rukovodstva Partije u Srbiji; frekventnost tih susreta; sadržaj razgovora koji je u Piščevim zapisima samo delimično saopštio, odlažući celinu za neko kasnije i povoljnije vreme – objašnjavaju sigurnost Dobrice Ćosića sa kojom je, odmah po prijemu obaveštenja o „slučaju Ranković“ napisao pismo Josipu Brozu Titu. Njega nije obavezivalo stanovište Centralnog komiteta SK Srbije, čiji je član bio: njegova je veza sa Titom bila izravna. Osim toga, Ćosić je znao da se u sukobima centralista i federalista klatno pomera: to se već dogodilo 1961. i 1963. godine. I dalje se trebalo boriti za Tita.

Piščevi zapisi ne daju osnove za pretpostavku da je poštovanje koje Dobrica Ćosić u pismu iskazuje Josipu Brozu Titu, bilo iznuđeno okolnostima:

„Ako Vama lično ne bih izgovorio ovih nekoliko rečenica, smatrao bih da sam Vas izdao (podv. D.Ć.) i da u mom životu niste ono što jeste.

Kad ne bih znao da znate koliko Vas poštujem i cenim, ne bih imao ni prava, ni razloga, ni hrabrosti da Vam pišem ovo pismo.“

Ali je zato sadržaj pisma bio opominjuća reakcija. Jedna istorijska rekapitulacija: Srbi, čiji je predstavnik Aleksandar Ranković, u jugoslovenskoj revoluciji identifikovali su se sa Jugoslavijom, a Tito je otelovljenje i revolucije i Jugoslavije. Svaki poremećaj ove formule ima dalekosežne posledice po revoluciju, Jugoslaviju i Tita.

Dobrica Ćosić piše Josipu Brozu Titu:

„Vama je dobro poznato da je Aleksandar Ranković, posle Vas, najautoritativnija moralna i politička ličnost jugoslovenske revolucije, da posle Vas uživa najveće poštovanje i ljubav radničke klase i naroda. Svi ostali značajni i zaslužni ljudi stoje daleko iza njega… Što se posebno Srbije tiče, ona Rankovića vidi sa Vama i uvek pored Vas(podv. D.Ć.). U osećanjima ljubavi i poštovanja srpskog naroda, posle Vas, Rankoviću niko nije ravan. I bilo šta da se dogodi u političkoj sudbini jednom ili drugom, biće pogođena obojica… Bez Vas Aleksandar Ranković ne znači mnogo, ali ćete i Vi bez njega biti slabiji… Posle ovakvog pada i kraha Aleksandra Rankovića, bojim se da ni Tito više neće biti Tito, ni SKJ ono što svet veruje da jeste u avangardnoj renesansi socijalizma i prevazilaženja onoga što čini staljinističku epohu.

To je tako i zato što se nijedan od vodećih ljudi Saveza komunista nije toliko poistovećivao sa Vama, toliko skrupulozno ideološki i politički sledio Vas kao Aleksandar Ranković.“

Prijatelji su upozoravali Dobricu Ćosića:

„Ne treba danas stati uz ljude koji su bili Udba i policija. Ne treba pasti zajedno s prvim funkcionerima Udbe.“

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari