Tumačenje nemuštog užasa

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (3)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Bio sam još veseo i bezbrižan dečko (to se vidi na fotografijama) koji je volio metati svoj samouvjereni senf na sve. Mama se zgrozila, odvela me na stranu, i najsvečanije mi protumačila da nikada NIKADA o takvim (političkim) stvarima ne smijem nikome van kuće govoriti. Ja sam to vrlo ozbiljno shvatio i po tome se stalno ravnao. Koliko takve razmjerno male nove navike, te sve ostale mnogo upečatljivije što su slijedile, mijenjaju psihu pučkoškolca, čitaoče prosudi sam.

Kako da danas pokušam tumačiti tadašnji nemušti užas? Opustinjenje ovo dovodi do gubitka povjerenja u osnovnu građansku solidarnost, u činjenicu da smo svi „ljudi“ zajedno i obuhvaćeni nekim društvenim ugovorom uzajamnog (ako ne pomaganja, a ono minimalno bar) pošteđivanja. Javljaju se oštri šiljci nad otvorenim ponorima nevjerice u sigurnost svijeta: „O the mind, mind has mountains,“ pronaći će G. M. Hopkins, nećeš se valjda naglo okrenuti i početi da me tučeš (drugih užasa dijete još nije znalo)! Pa to rade samo tâti i kriminalci a ne gospon u uniformi! Ili pak smiješne budale u trohejskoj brojanici: „Jedan dvá tri/ Potukli se fratri/ Jedan drugog tuu-če/ I za bradu vuu-če/ Jedan drugom vii-če/ Pomozi mi strii-če!“ Čak i za djecu poput jedanaestogodišnjeg mene, koja su još živila u djelomice začaranom, obojenom svijetu gdje recimo zmajevi ili Bog s dugom bijelom bradom ili mlinovi koji melju progonioce nisu baš bili 100 posto isključeni, u svijetu neke varijante Don Kihota koji bi se bio načitao bajki Braće Grimm umjesto viteških romana, stvarni svijet, u kom srce divlje lupa ili načas staje, naglo je posivio u potpuno ozbiljni, potpuno raščarani. Boje su izlužene u crno-bijelo, a crno se nadvijalo nada mnom. Od otvorenih prostora slobodnog i lagodnog kretanja u svim smjerovima svijet se izokrenuo i izobličio u minirani tunel kojim se može, vrebajući stalno kuda staneš, samo jednosmjerno kretati do izlaza koji je privremeni spas, onda počinje drugi tunel, i tako dalje (zato ću se potpuno uživiti u Fleš Gordona na Marsu). To je život pod fašizmom za službeno nečiste. Praksa rasizma. (Odredila je po suprotnosti sve moje stavove. Te, možda najosnovnije: meta-stav ironičnog nepovjerenja prema službenoj stvarnosti, donekle zaboravljen u euforiji prvih godina poslije oslobođenja.)

Dakako da se tu upuštam u mišljenje o skoro nezamislivome i govor o skoro neizrecivome. Elie Wiesel ga je sažeo u ovu formulu: „Tko nije proživio Šnacistički teror, a svakako i ustaškić nikad ga neće razumjeti. A tko ga je proživio nikad ga neće do kraja razotkriti.“

Atentata je bilo i prije, napr. onaj na ustašku patrolu kraj Botaničkog vrta. Dan nakon toga po svim bi uglovima osvanuli plakati o streljanju (po deset za svakog ustašu ili Nijemca, a ubrzo se doguralo i do 100) „Židova Srba i komunista“. Otuda moja neugasiv otpor prema terminu „Židov“, ne mogu si ga zamisliti bez nemuštog vučje-tiranosaurskog urlikanja tih plakata, i odbijam da se koristi u bilo kojem mom spisu. Termin „jevrejski“ revaloriziran je solidarnim ponašanjem Srba od 1941. nadalje, bez obzira na to da nedićevci inače nisu bili bitno različiti od drugih kvislinga, i ja ga svojatam kao čist. A otuda i prvi pojam o tome što je to komunist: netko kog se progoni i strelja zajedno sa mnom. Netko tko nije zapao u stazis. Raskinuo je paralizu.

****

Tu treba valjda ipak da kažem nešto o židovstvu ili jevrejstvu, za koje sam malo mario, ali su drugi utoliko više. Što je ono za mene značilo do 1941? Ponajprije neke marginalne pojave, a zatim (nesvjesno) moju širu porodicu.

Od 1936. do 1940. pohađao sam jevrejsku pučku školu u Palmotićevoj na uglu Amruševe. Ničega se iz nje ne sjećam osim simpatične Hane, pogotovo ne „nauka vjere“ koji nalazim u svjedodžbi, no valjda je škola bila kvalitetnija i imala manje trzavica, dakle bila zaštićenija, od drugih, a osim toga bila je vrlo napredno „mješovita“. Onda sam u prvom razredu gimnazije, ulazilo se s ulice Kršnjavoga, slušao jevrejski vjeronauk u posebnoj prostoriji kod nekog podrabina koji nam je jednom 1941. rekao, nemojte me naljutiti jer sam onda zmaj, što mi se usjeklo u pamet jer mi nije bilo jasno kako to shvatiti, valjda neće početi rigati vatru i lamatati krilima? (Do svjesne odluke za ateizam stigao sam tek u Korčuli, godinu-dvije kasnije. Naprosto nisam mogao progutati da nad ovakvim svijetom stoji svemogući a usto i dobri Bog, što pokazuje kako sam malo bio shvatio osvetoljubivog Boga Tore.) Postojalo je i športsko društvo Makabi, pa su nam protumačili tko su Makabejci bili, a sjećam se da smo u našem stanu u Baruna Jelačića jednom bili slavili seder, s paljenjem menore (sedmokrakog kandelabra), što mi se sviđalo, i s gorkim jelom, što mi se nije. Naknadno sam se sjetio i pjesme za Hanuku, čiji mi je kraj ostao kao „oz ezmor, ve šir mizmor/ Hanuka ha-mizbeeeah….“ (ve = i, šir = pjesma, to znam po šir ha-širim, Solomunova Pjesma nad pjesmama). U sinagogu se išlo vrlo rijetko, u proučavanju hebrejskog pisma nisam nažalost nikad došao dalje od većine slova. Danas to vidim kao folklor jedne manjinske grupe, za dječaka i familiju potpuno laičkog horizonta koji nije pri tome ništa posebnog osjećao. Svakako je bilo čudnije i manje jasno od pravila tenisa ili aritmetike. Dječak nije shvaćao da je uprkos maloj važnosti tih folklornih vidova za njega, on zbog njih već bio na rubu društva. A za ustašku vlast je onda bio van društva, prema definiciji korištenoj u koncentracionim logorima: još neubijeni.

Nastavlja se