Uveravali su me da grešim

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (11)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Pokušao me je uvjeriti da griješim što ne prihvaćam razgovor s Tuđmanom i što zatvaram vrata, jer nije sve onako kako ja mogu pročitati u štampi ili u informacijama KOS-a; na Tuđmana se može utjecati i njemu, Badurini, to uspijeva; Tuđman je uz sve, partizan i antifašista; otvoren razgovor može štošta amortizirati u zaoštrenim odnosima između Vlade Hrvatske, Tuđmana i JNA. Odbacio sam svaki susret s Tuđmanom, a ostavio Badurini da se sam ponaša po vlastitoj savjesti. Što se mene tiče – rekao sam – ne mogu i nemam pravo voditi razgovore i posredovati s čovjekom koji oružanom pobunom ruši zajedničku državu čiji sam ja oficir s najvišim rangom i koji sam, u toj državi, vršio najviše vojne dužnosti, sve dok se dotični ne odrekne nasilja i ne prihvati dijalog. A tada mu neće trebati moje posredovanje, moći će to obaviti neposredno sa zvaničnim predstavnicima Armije i države. Rastajući se s Badurinom, rekao sam mu da sam spreman saslušati konkretne inicijative i prenijeti ih armijskom rukovodstvu i da jedino u tom smislu vrata nisu zatvorena. Podsjećam da je to vrijeme teškog položaja JNA u Hrvatskoj (Vukovar, Dubrovnik, Varaždin, Karlovac, Split – Lora). Armija je stajala pred dilemom i bez odluke: odlučna opća vojna operacija ili povlačenje iz Hrvatske.

Susret s Badurinom obnovljen je na ljeto ‘92. kada je doputovao u Beograd radi definitivnog preseljenja u Zagreb. Imao je navodno neke prijedloge, pa se htio posavjetovati sa mnom prije nego što ih iznese drugoj strani. Nikakvih konkretnih prijedloga nije bilo, a kako nikakvih odnosa s rukovodstvom nove države, Srbije i SRJ nisam imao, ne bi ih bio mogao preuzeti i da ih je bilo. Badurina mi je ponovio da griješim i podučio me da kruti stav u visokoj politici nikuda ne vodi.

Iz vrha vlasti Hrvatske slale su se i neke druge poruke sve do povlačenja JNA iz Hrvatske, a poslije toga za posredovanjem u srpsko-hrvatskom sukobu, u što se nisam želio miješati, tim prije što nisam imao nikakvih objektivnih uslova utjecati na ishod.

Iz tog vremena spomenuti ću „Otvoreno pismo Titovim generalima“ upućeno 3.10. ‘91. iz Centralnog odbora Socijaldemokratskog saveza Makedonije na adresu Štaba Vrhovne komande JNA u Beogradu, komandantu Treće vojne oblasti JNA – Skoplje i generalima u penziji: Petru Gračaninu, Stevanu Mirkoviću i meni – Branku Mamuli. Bivši komunisti prozivaju generale za neustavno ponašanje; povlačenje iz Slovenije po osnovu srpsko-slovenačkog dogovora i napuštanje ideje o Jugoslaviji; samovoljno ponašanje JNA u Sloveniji, Hrvatskoj i sve više u Makedoniji i Bosni i Hercegovini; JNA je pod političkom kontrolom Srbije; Predsjedništvo SFRJ blokirano je i to se svugdje u svijetu naziva vojnim udarom; generali se nisu oglasili na stavove Narodne skupštine Srbije o velikoj Srbiji i srpskoj hegemoniji u Jugoslaviji, a oglasili su se svaki put i arbitrirali u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, BiH i tako redom… Na kraju pisma mole da se JNA ne miješa u referendumsko izjašnjavanje građana u Makedoniji, „za sopstvenata idnina i idninata na Jugoslavija“ koje je u toku. Nas generale mole da ne ispoljavamo previše „zagriženosti i dobronamjernosti“ u rješavanju njihovih problema, kao što smo to do tada činili u Jugoslaviji.

I ovo „otvoreno pismo“ ex-komunista Makedonije generalima, jedan je u nizu dokaza da su cijepanje Jugoslavije inicirali komunisti i da su podržali nacionaliste u realizaciji plana. Poslije 18. oktobra 1991. kada je u Hagu sahranjena Jugoslavija bilo je samo pitanje vremena kada će se JNA povući iz Makedonije i drugih republika, i pretpostavljeno bilo kakvo miješanje u makedonsku političku scenu bilo je bespredmetno.

U kontekstu pokušaja da se utječe na Armiju zaslužuju pažnju stavovi američkog ambasadora u Beogradu Cimermana. Bez namjere da ulazim u ulogu Cimermana u razbijanju Jugoslavije (o kojoj sam čuo ili pročitao mnoge kontroverze), iznijet ću dva slučaja koja upućuju da njegova uloga zaslužuje da se objektivno rasvijetli, jer je u jednom ili drugom pravcu, razbijanje ili očuvanje Jugoslavije, bila vrlo velika: predstavljao je najmoćniju svjetsku silu u vrijeme krize i nestanka Jugoslavije.

Prvi je slučaj iz razgovora s bivšim direktorom JUTEL-a Nebojšom Batom Tomaševićem početkom ‘96. u Beogradu. Tomašević mi je prigovorio da se nisam distancirao od Slobodana Miloševića, da sam bio u SK-PJ s njegovom suprugom Mirom Marković i da nisam utjecao na JNA da izvrši vojni udar.

Nastavlja se