Ono što se meni sada čini značajnim to je da se nakon tri četvrti veka vizuelni umetnici vraćaju raspoloženju iz godina dadaizma, što će reći apokaliptičkih avangardnih godina između 1917. i 1923, koje nisu želele da modernizuju umetnost kao takvu, već da je likvidiraju.


Erik Hobsbaum: KRAJ KULTURE (5)

Erik Hobsbaum, jedan od najvažnijih svetskih istoričara modernog doba, u svojoj testamentarnoj knjizi „Kraj kulture“ napisao je istoriju XX veka iz ugla odnosa kulture i politike i kulture i društva. Status kulture Erik Hobsbaum vidi kao ključno obeležje jednog društva i jednog vremena. Zašto je teško stanje visoke kulture danas? Kuda idu kultura i umetnost? Zašto održavati festival u XXI veku? Zašto kultura ne sme biti prepuštena samo tržištu? Zašto strahujemo za sutrašnjicu? Danas objavljuje nekoliko delova knjige „Kraj kulture“, čiji je srpski izdavač Arhipelag.

 

Mislim da su na neki način uvideli da je naš tradicionalni koncept umetnosti sada zaista na zalasku. On se još primenjuje na staru umetnost rukotvorina koja se okamenila u klasicizam. Međutim, on više nije u primeni u svetu čulnih utisaka ili osećanja koji danas plave svet.

Ovo iz dva razloga. Najpre zbog toga što se ova poplava ne može više analizirati kao nepovezani niz ličnih umetničkih ostvarenja. Čak i na visoku modu danas se više ne gleda kao na „igralište“ za pojedine briljantne pojedince stiliste, Balensijagu, Diora, Đanija Versačea, čije velike kreacije, koje kao unikate naručuju imućni klijenti, i koji nadahnjuju masovnu modu i, shodno tome, njome gospodare. Velika imena su postala predmet ekonomske propagande kojima se koristi međunarodna industrija na polju ukrašavanja ljudskog tela. Kuća Dior ne živi od kreacija za bogate dame, već od masovne prodaje kozmetike i pret-a-porter odeće oplemenjene ovim imenom ova industrija, kao i sve druge koje služe svetu ne više predodređenom prinudom opstanka, sadrži jedan stvaralački elemenat, ali ne više u smislu starog rečnika nezavisnog umetničkog pojedinca koji teži genijalnom. Naprotiv, u novom rečniku ponuda za posao, reč „kreativan“ teško da upućuje na nešto više od rada koji nije čisto rutinske prirode.

Kao drugo, mi živimo u svetu potrošačke civilizacije u kome se pretpostavlja da realizacija (radije neposredna) bilo koje od ljudskih želja određuje strukturu života. Postoji li hijerarhija među mogućnostima ispunjavanja želja? Može li postojati samo jedna jedina? Ima li ikakvog smisla u izdvajanju jednog ili drugog izvora ovog zadovoljstva i posebno ga ispitivati? Droga i rok muzika, kao što nam je poznato, idu ruku pod ruku još od šezdestih godina. Iskustvo engleske omladine u takozvanim razuzdanim partijama ne sastoji se u podvajanju muzike od plesa, napijanja, droge i seksa, i ličnog odevanja – telesnog ukrašavanja na visini tekuće mode – ili od mnoštva koje učestvuje u ovim orfičkim orgijama, već u skupu svega ovog, i to u tom datom, a ne nekom drugom trenutku. I baš ta, tome slična povezanost danas predstavlja kulturno iskustvo koje većina osoba smatra tipičnim.

Staro građansko društvo predstavljalo je epohu podeljenosti u umetnostima i u visokoj kulturi. Kao nekada religija, umetnost je bila „nešto više“, ili korak ka nečemu višem: to jest, „kultura“. Uživanje u umetnosti vodilo je ka boljitku i predstavljalo neku vrstu pobožne delatnosti, bilo u privatnom, kao što je to čitanje, ili javnom životu, kao što su to pozorište, koncertne sale, muzeji ili poznata mesta svetske kulture, poput Piramida ili Partenona. Ono se oštro razlikovalo od svakodnevnog života i od čiste „zabave“, bar do jednog dana kada se „zabava“ unapredi i postane kultura, na primer, kada muziku Johana Štrausa diriguje Karlos Klajber, za razliku od muzike istog Štrausa koga sviraju u nekoj bečkoj pivnici, ili pak kada su pariski kritičari holivudskim filmovima B-kategorije dodelili status umetnosti. Ovakva vrsta umetničkog iskustva, naravno, još postoji, što, pored ostalog, dokazuje i ovo moje učešće na Salcburškom festivalu. Međutim, u prvom redu, u kulturnom pogledu ono nije dostupno svima, a zatim, barem što se mlađeg pokoljenja tiče, nije više tipično kulturni doživljaj. Zid između kulture i života, između poštovanja i potrošnje, između rada i dokolice, između tela i duha, ruši se. Drugim rečima, „kultura“, u smislu koji ovoj reči pripisuje građansko društvo, ustupa mesto „kulturi“ u čisto opisnom antropološkom smislu.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari