Dobrica Ćosić je pisao i govorio o svim jugoslovenskim narodima. Na osnovu njegovog pisanog dela moguće je ustanoviti stanovište sa koga je to činio i rekonstruisati njegov odnos prema svakom od njih.

Upravo ta rekonstrukcija i pokazuje da je najveću pažnju poklanjao slovenačkom narodu. Kao onom jugoslovenskom narodu iz čije su nacionalne ideologije i civilizacijskog kruga dolazile najveće opasnosti za Jugoslaviju. Sa stanovišta srpskog naroda, koji se identifikovao sa Jugoslavijom, i kao onom narodu koji je mogao biti kristalizaciona tačka antisrpske koalicije.

U razgovorima sa Edvardom Kardeljem pedesetih, polemici sa Dušanom Pirjevcem početkom šezdesetih, kritici kardeljizma kao konfederalizma šezdesetih i sedamdesetih, te korespondenciji sa slovenačkim intelektualcima osamdesetih godina, Dobrica Ćosić je učvršćivao antitetičko stanovište, sa koga su zahtevi Slovenije za unutrašnjim reformama u drugoj polovini osamdesetih i konačno nezavisnost, predstavljali izdaju partizanske revolucije i čin neprijateljstva prema srpskom narodu. To poglavlje istorije odnosa Dobrice Ćosića prema Slovencima i Sloveniji prevazilazi okvire ovog rada. Ali, ono se ne može razmatrati izvan te istorije: ono učvršćuje njenu idejnu konzistentnost.

Znati nešto, znači poznavati sve odnose te stvari prema drugim stvarima; razumeti nešto, znači razumeti ga istorijski, kako je ono poteklo iz drugih ranijih stvari, tj. znati ga kao rezultat prošlosti. Istorijsko razumevanje je, uopšte, najviši stupanj razumevanja.

Politički i intelektualni odnos Dobrice Ćosića – ilegalca, partizana, učesnika u uspostavljanju revolucionarne vlasti, pisca, nacionalnog ideologa, predsednika Savezne Republike Jugoslavije – prema Josipu Brozu Titu – komunističkom vođi, vrhovnom komandantu narodnooslobodilačke vojske u antifašističkom ratu, protivniku Josifa Visarioniviča Staljina, državniku, doživotnom predsedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – zahtevan je istraživački zadatak. Uspostavljan kroz vreme dugo pola veka, taj je odnos prošao kroz različite faze čije se granice mogu precizno ustanoviti. U isto vreme, pažljivo istraživanje otkriva nit koja te faze povezuje u politički i idejno složenu celinu.

Inicirajući istraživanje pomenutog odnosa, ovaj rad se koncentriše na tri pitanja: <I>1. šta opravdava potrebu istoriografskih istraživanja odnosa Dobrice Ćosića prema Josipu Brozu Titu, 2. na kojim se izvorima mogu temeljiti pomenuta istraživanja, 3. kakve upute istraživaču daju prvi uvidi u izvore? <I>

***

Među savremenicima Josipa Broza Tita, Dobricu Ćosića izdvajaju tri činioca: njegov dug, izuzetno aktivan i paradigmatičan život; recepcija i samorecepcija njegove odnosno vlastite uloge. Preko ovih činilaca prelama se istorija Srbije druge polovine XX veka: u borbi za obnovu Jugoslavije, u okviru nje, u sukobu sa njom i posle njenog sloma, kao i istorija ideje komunizma u Srbiji, koja se vremenski ne poklapa sa vlašću Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije: ona je znatno duža.

Mesto rođenja i poreklo (29. decembar 1921, Velika Drenova, na domak Trstenika) nisu samo prvi podaci u biografiji Dobrice Ćosića već ishodišta njegovog angažmana i u politici i u književnosti: „Moji roditelji i preci su seljaci i naravno vojnici svih ratova oko Morava“. To je odredilo Dobricu Ćosića. Školovao se u Nižoj vinogradarsko-voćarskoj školi u Aleksandrovcu i Srednjoj poljoprivrednoj školi u Bukovu, kod Negotina. Njegovu prvu lektiru činili su spisi narodnih tribuna Vase Pelagića, Adama Bogosavljevića… Siromašno selo, prezadužen seljak, korumpirana vlast, tegoban život, posebno seljanke – „te mučenice… kakva je bila moja mati Milka“ – to je ambijent u kome mladi Dobrica Ćosić formuliše svoj društveni ideal. Za ostvarenje tog ideala potrebna mu je vera: on je traži, nalazi i zauvek ugrađuje u svoja razmišljanja. U poznom detinjstvu vezuje se za pokret episkopa Nikolaja Velimirovića. Bogomoljački pokret se javio u Srbiji pre Prvog svetskog rata ali sve do dvadesetih godina nije imao organzaciju, zvaničan naziv niti jasnu orijentaciju. Ozvaničen je blagoslovom SPC 1920. godine a naredne godine su usvojena pravila pokreta i održan prvi sabor. Bogomoljački pokret je bio autohton pokret kod Srba mada se slični pokreti mogu naći i kod Rusa. Prema mišljenju savremenika ovaj pokret se javio kao reakcija na loše stanje u SPC ali u bogoslovskom smislu mogu se naći i izvesni uticaji slovenofilskih ideja. Najviše pripadnika pokreta bilo je među seljaštvom. Osnovne crte pokreta bile su striktno poštovanje crkvenih dogmi, siromaštvo, potpuna posvećenost veri, zajednički obredi, izdvajanje sredstava za izdržavanje organizacije i sično.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari