Vojni udar kao čista besmislica

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (12)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Takav jedan razgovor smo, navodno, imali u aprilu ‘91. za vrijeme „samita šestorice“ u Ohridu i on mi je dao do znanja da je prije nekoliko dana bio s Cimermanom i da ovaj očekuje da JNA poduzme korake i zaustavi raspad Jugoslavije. A on, Tomašević, da mi je sugerirao da JNA treba uhapsiti šestoricu u Ohridu i preuzeti vlast u zemlji. Očekivao je, kaže, da ću shvatiti čija je poruka, međutim, očito je da ja to nisam i ništa se nije dogodilo. Ne sjećam se takvog razgovora, sumnjam da bih propustio da ispitam barem vjerodostojnost poruke, utoliko više što je ona odgovarala konceptu koji sam cijelo vrijeme i sam zastupao, u čemu me je podrška SAD ili barem gledanje kroz prste moglo samo ohrabriti, štoviše i samog Kadijevića, čiji je skepticizam u takve korake Armije dobro poznat. Osim toga, pozivanje na Cimermana bilo je u Armiji u to vrijeme veoma sumnjivo i kontraproduktivno, a to je Tomašević vrlo dobro znao. Da je američki ambasador htio podstaknuti JNA na preuzimanje vlasti, našao bi načina da to učini na uvjerljiv način u neposrednom kontaktu, a ne preko Tomaševića, čije je ime u Armiji bilo dubiozno, što američkom ambasadoru nije bilo nepoznato. K tome da bi se izvršio vojni udar na svaku, pogotovo sumnjivu, inicijativu, čista je besmislica, jer rizičnost i zamka, osobito ako bi se fiksiralo vrijeme i mjesto, ne bi nikog razumnog pokrenulo na akciju vojske od najvećeg značaja.

Drugi slučaj je tvrdnja poznatog profesora iz Zagreba koga je proljeća ‘91. pozvao ambasador Cimerman na razgovor i preporučio mu da Generalštabu JNA prenese poruku da poduzme akciju i zaustavi krizu i raspad Jugoslavije. Profesor je to navodno učinio i prenio Generalštabu – kome lično, nije precizirao. Ne mogu komentirati, ali tvrdnju cijenjenog profesora sam osobno čuo u društvu našeg zajedničkog prijatelja početkom 1997, a opći dignitet ličnosti je nesumnjiv.

Spomenuo sam samo nekoliko najkarakterističnijih intervencija na ponašanje Armije. Iz inozemstva ih je bilo i mnogo više, a iz zemlje su stizale svakodnevno. Građani su tražili odlučno angažiranje Armije u odbrani državnog integriteta i cjelovitosti Jugoslavije. Masovno razočarani kada Armija to nije učinila, nisu joj oprostili. Našim prijateljima i objektivnim političarima i državnicima u svijetu ostalo je jednako nejasno zašto Armija nije intervenirala i događaje uzela pod kontrolu dok se ne iznađu politička rješenja budućnosti zemlje. S tog stanovišta, njezina historijska odgovornost za tragičnu sudbinu zemlje ne može biti sporna.

Jedanaesti kongres SK Hrvatske u decembru 1989. godine iznenadio je sve osim projektante prevrata izvedenog uoči samog Kongresa na sjednici Predsjedništva CK SKH. Nacionalistički prodor otpočeo je znatno ranije. Pred jugoslavensku javnost izbio je na jednoj od sjednica CK SKJ krajem ‘89. u izlaganju člana CK SKH Celestina Sardelića. Na XI kongresu rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske svojim je odlukama defakto predalo vlast nacionalistima. Pokušaji otpora bili su ugušeni. Vodeći komunisti srljaju pravo u naručje agresivnog hrvatskog nacionalizma. U godinama koje su slijedile oni će surađivati s nacionalistima i biti im glavni saveznik i oslonac.

Poslije poraza u Karađorđevu 1971. godine, dugo prikrivani hrvatski nacionalizam obnovljen je konačno u programu HDZ-a, stranke na čelu s dr Franjom Tuđmanom.

Konstituiranje HDZ-a održano je 24. i 25. februara 1990. u reprezentativnoj koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Poruke su bile zastrašujuće: granice Hrvatske na Drini, NDH je bila obnova hrvatske državnosti i želja Hrvata, nacistička Njemačka izvršila je odmazdu za versajske nepravde i uvrede, Srbi u Hrvatskoj i BiH bili su miljenici komunista i glavni krivci za nesreće Hrvatske. Franjo Tuđman, netom izabran za predsjednika HDZ-a na ovom 1. općem saboru osobno je rekao: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda.“

Nastavlja se