Interna politička scena Makedonije bila je nešto manje uzburkana nego one u susednoj Albaniji i na Kosovu, ali ne baš pogodna za nesputanu demokratsku konsolidaciju. Nerazrešeni „spor oko imena“ s Grčkom – i makedonske pretenzije na antičko poreklo zemlje – i dalje odvlače vreme i energiju od procesa reformi.

Lenard J. Koen i Džon R. Lempi: Prihvatanje demokratije na Zapadnom Balkanu (35)

Lenard J. Koen je politički sociolog, profesor istorije i jedan od osnivača Škole za međunarodne studije Univerziteta Sajmon Frejzer (SFU) u Vankuveru, Kanada. Istraživao je političku tranziciju i rastakanje državnih struktura u Jugoistočnoj Evropi i komparativni politički razvoj, demokratizaciju i izgradnju država i nacija u postkonfliktnim uslovima. Najpoznatija dela su mu Prekinuti lanci: Raspad Jugoslavije i balkanska politika u tranziciji; Guja u nedrima: Uspon i pad Slobodana Miloševića. Džon R. Lempi je počasni profesor na Katedri za istoriju Univerziteta Merilend u Koledž Parku i saradnik Međunarodnog centra Vudro Vilson u Vašingtonu. Autor je više istaknutih dela iz povesti Jugoistočne Evrope. Najpoznatija dela su mu Jugoslavija kao istorija: Bila dvaput jedna zemlja (Dan Graf, 2004); Od Balkana do Jugoistočne Evrope: Stoleće rata i tranzicije.

 

Međusobni odnosi između etničkih Makedonaca i Albanaca u državi i dalje su hladni, mada nisu nasilni. I dok je zemlja slavila deset godina međuetničke koegzistencije po Ohridskom sporazumu, Makedoniji još nedostaje tip političkog rukovodstva koji može da predstavlja interese etničkih grupa ali i da se udaljava od starih agendi i politike međusobnog nepoverenja. Uprkos apsolutnoj većini koju je sa svojim albanskim partnerom osvojila na poslednjim izborima, vladajuća stranka VMRO-DPMNE suočila se s parlamentarnim bojkotom rivalskih socijaldemokrata kao i kritikom zbog zatvaranja jedne nezavisne televizijske stanice. Kriza je na kraju ubrzala vanredne parlamentarne izbore u junu 2011. Uoči izbora, populistički stil premijera Gruevskog i koncentracija moći u njegovom uredu ponekad su upravljanju Makedonijom davali izgled demokrature – mešavine demokratskih i autokratskih postupaka. Odnosi između etničkih Makedonaca i Albanaca u zemlji i dalje su bili napeti, ali su politička neslaganja bila delotvorno usmeravana kroz otvoreni izborni proces. Njegovo poštovanje je preduslov za dalju evoluciju prema liberalnoj demokratiji.

Pored važnih prodora u nasleđivanju elita i napora na pomirenju u vodećim državama kao što su Hrvatska i Srbija, glavnu nadu za dalju demokratsku evoluciju regiona pružao je nastavak privrženosti Evropske unije ideji o konačnom priključenju Zapadnog Balkana. U proleće 2011, Hrvatska je bila u poslednjoj fazi svoje potrage za članstvom u EU, a Brisel je pridavao veliku pažnju njenoj prijavi. Odluka Evropske unije da ukine vize za građane Bosne i Albanije kako bi mogli slobodno da putuju u šengenski region počev od sredine decembra 2010. takođe je bila znak koji mnogo obećava za ove zemlje. Dobijanje statusa kandidata za članicu u decembru takođe je ohrabrilo Crnu Goru da se usredsredi na ispunjavanje standarda EU, ali i poverenje stranih investitora. Crna Gora je u procesu priključivanja napredovala brže nego mnogi njeni susedi, ali se u toj zemlji uočava šablon karakterističan za čitav region; naime, usvajanje formalno demokratskih propisa i normi koji se po pravilu ignorišu ili primenjuju vrlo nedosledno. Kako je u februaru 2011. primetio jedan crnogorski sociolog, „Standardi se razlikuju od realnosti… Ne treba da nas iznenadi kad čujemo često korišćenu izreku da su naši zakoni evropski dok je naša praksa balkanska“.

Ipak, Srbija ima dobre šanse da konsoliduje noviji napredak u izgradnji demokratije. Odluka srpske vlade da Hagu izruči srpskog generala Ratka Mladića (nakon što je on konačno uhapšen na severu zemlje) nesumnjivo će poboljšati šanse Srbije da dobije status kandidata za članstvo u EU pre kraja 2011. Pretpostavljajući da će najveći deo urbane obrazovane srednje klase u Srbiji podržati saradnju Beograda sa Hagom kako bi se ubrzalo priključenje Evropskoj uniji, predsednik Tadić je preduzeo proračunati rizik da će protivljenje hapšenju biti relativno malo i ograničenog trajanja. I zapravo su protesti nacionalističkih elemenata protiv Mladićevog hapšenja i izručenja bili znatno manji nego posle hapšenja Radovana Karadžića 2008.

Na duge staze, sada verovatnije napredovanje Srbije prema članstvu u EU verovatno će pomoći njenu demokratsku konsolidaciju ali i regionalno pomirenje. Ali ako EU nametne Srbiji nove stroge uslove da bi dobila status kandidata – kao što je da Beograd prizna nezavisnost Kosova čak i nakon što je hapšenjem Gorana Hadžića u julu 2011. uklonjen poslednji preostali begunac visokog profila optužen za ratne zločine – Tadićevi politički izgledi i podrška vladajućoj demokratskoj koaliciji mogli bi ipak opasti.

Najvažnije od svega, velike socijalne i ekonomske teškoće Srbije mogli bi još da eksploatišu oni što su i dalje skeptični prema modelu evropeizacije kojim upravlja EU. Srbija je prešla kritičnu tačku u svojim demokratskim namerama i delima, ali održivost njenog demokratskog kursa i dalje je krhka. U stvari, problemi koje i Srbija i Hrvatska još imaju s ratnim zločinima i njihovim posledicama podsećaju druge nove demokratije na teškoće i sporadično nasilje koji se mogu pojaviti u ranoj postautoritarnoj fazi i na još duže i složenije pitanje zadovoljenja pravde i konsolidovanja vladavine prava.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari