Žrtvovan svaki smisao

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (2)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Retrospektivno (onda se samo bojalo i mrzilo) tekst mi se čini dosta primitivnim no ipak aliteracija pu-pu grm-grm nije neefikasna. Otkud ustaša? Prije i kasnije znao sam samo za ustanik, a ovdje je svršetak (sufiks) u „ša“, koji sam jedino poznavao iz razredskih „reduša“, dva favorizirana dečka koji su čistili ploču prije novog sata: „Reduša je ljuta/ Bježite joj s puta“. Cijela je frazeologija bila tuđa gradskom djetetu (čak i bez obzira na to što sam za njih bio „Židov“ koji može biti istrebljen noćas ako nam se to prohtije). Da puška puca to svi znamo, ali da top riče isto je bilo egzotično – kao što? lav ili možda bik? Lava se moglo naći samo u metaforama, baš kao i zmaja, u Kako žive životinje od Brehma koju sam zdušno gutao, u pustolovinama kao omiljeloj Sienkiewiczevoj dječjoj knjizi Kroz pustinju i prašumu, ili možda u maksimirskom zoološkom vrtu; dakle valjda je to stočarska metafora, otprilike istog porijekla kao i ljubav kroatističkih lingvista za seljački jezik sa sedam padeža, no taj lav ili bik ne može u isti dah i grmjeti. U ovoj je borbenoj himni dakle svaki smisao žrtvovan gromkom momentanom udaru, po dobrom fašističkom uzoru. (Dakako ja protiv stočara, a pogotovo seljaka, nemam ništa, to su veoma časna zanimanja, samo što bar nakon 1945. većina Hrvata nisu ni jedno ni drugo.) To sam bolje shvatio na tekstovno nešto rafiniranijem (kao rafinirano ricinusovo ulje, recimo – gledajte što se dešava ocu u Fellinijevom Amarcord) a muzički svakako milozvučnijem prototipu talijanskih fašističkih pjesama poput Giovinezze, koje ću uskoro sresti na Korčuli i pratit će me od decembra 1941. do septembra 1943.

****

Jednog sunčanog dana kasnog ljeta kakvi su u Zagrebu bili vrlo lijepi, mislim nedugo nakon podne, bili smo se mama tata i ja upravo na Jelačiću ukrcali u tramvaj da poslije posjete otati Weiser u Varšavskoj odemo na Kvaternjak, kad je tramvaj naglo zakočio prije stanice koja je bila na uglu Draškovićeve. Što se to desilo?! Nitko nije znao, ali je Jurišićeva vrvjela policijskim i ustaškim uniformama. Mi smo sjedili gledajući da se žuta krpa sa zvijezdom što manje vidi, sad nas mogu uzeti! Tramvaj je stajao bez objašnjenja satima, kako nam se činilo, mada je valjda bilo 30-50 minuta. Bio je to, kasnije slavni, komunistički atentat unutar Glavne pošte. Ničeg se faktičnoga ne sjećam, je li tramvaj pretresen (valjda u općoj panici nije), samo slike tramvaja iznutra, sa kosim sunčanim sjenama, te doslovno neopisivog tupog straha, nekakvog pasivnog mrtvila, ledeno hladnog i znojno vrućeg, kakav mogu porediti tek s morom u snovima, samo što je bilo jasno da iz tog sna nema buđenja. Mozak ne odumire ali ga tijelo sili da misli samo o jednome: što raditi da se neposredno sada preživi? Prostor, okolina, Lebenswelt, više nije bio poznati, prisni ugao Palmotićeve gdje bi na lijevo i malo pozadi bila crvena zgrada pošte, iza nje početak Vlaške koja je išla od Gradskog Podruma na Jelačićevom ispod Kaptola prema našem novom stanu iza Kvaternjaka, a na desno bi bila Palmotićeva s mojom bivšom pučkom školom i tako dalje do Zrinjevca i Glavnog kolodvora. Onih je bezvremenskih pola ili trifrtalj sata prostorvrijeme oko mene pretrpjelo udarni einsteinovski pomak u poprište groze i jeze, svemir se je izmijenio kao kasnije u instantaneous matter transfer* iz SF u drugu, užasavajuću galaksiju ili maglinu, i nikada više Zagreb i svijet, svijet mojeg djetinjskog Zagreba, neće se osloboditi tog upada lovecraftovskih tamnih bogova. (Kasnije sam usvojio najbolje tumačenje Lovecrafta kao pisca ere monopolističkog kapitalizma koji je naslutio njegove užasne strane: no sve je to suviše pojmovno, ne reproducira tjelesni srh užasa …)

Tako sam upoznao što je to teror, užas koji premašuje shvaćanje i dolazi iz reptilskog primozga žudnje za preživljavanjem kad je plijen suočen s ogromnim raljama grabljivca. Za to nema riječi ni tournure de phrase, u terminima Jeana Améryja (recte Hansa Maiera, austrijskog polu-Jevreja) ne može se mitteilen, doslovno „priopćiti“, ali kako on riječ razdvaja znači „podijeliti sa nekim drugime“. Ispod građanske normale provalila je mogućnost i opasnost potpuno drugačijeg svemira, kakvu sam bio samo izdaleka vidio u Popajevom stripu podzemnih sila, kasnije kao crnu distopiju kakvu će tek slabašno ocrtati horror romani ili Huxley, možda još najbolje Zamjatin. Možda su se, ali i to izdaleka, tome približili neki pjesnici kao Goran u Jami. Ili praotac Poe, ali su mu rekviziti melodramski: lijesovi i katakombe, nasuprot besramnom bijelodnevnom i bjelodanom teroru stoljeća Velikih Svjetskih Ratova. Ili Picasso u izobličenim fragmentima Guernike, ali on fiksira jedan udarni moment eksplozije. A teror ove vrste zapravo nema kraja, traje stalno i neprekinuto, ima samo akutnih i latentnih trenutaka. Stazis van racionalnog vremena, psihološka pustinja usred naoko normalnog prostora, nameće mi se njemački pojam verwüstet („opustinjen“ više nego opustošen). Dovodi do depresija i samoubistava, u lakšim časovima (češćima kod elastične djece, rjeđima kod starijih) vreba na horizontu.

Nastavlja se