Žurba Franje Tuđmana

Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (10)

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.

Povod je mogao biti sam jedan. U oktobru je počela akcija ilegalnog uvoza oružja iz Mađarske pod operativnim rukovodstvom dvojice ključnih ministra – Špegelja i Boljkovca (uvezeno je 60.000 automatskih pušaka „kalašnjikov“ i 7.000 automata za specijalce); 25. januara ‘91. donijeta je odluka o razoružanju stranačke paravojske HDZ-a. Tuđman je htio najprije razgovorima izraziti dobru volju za suradnju s Armijom, a kada je sve otkriveno i osuđeno u Jugoslaviji i dijelu svjetske javnosti, kao obično, izgubio je nerve i histerično ukazivao na opasnosti koje prijete Hrvatskoj i drugima u Jugoslaviji od vojnog udara i „jugoslavenskog Jaruzelskog“. Tuđman nije samo sipao prašinu u oči svijetu i vlastitom građanstvu. On i njegovi najbliži suradnici bili su u januaru ‘91. uplašeni u tolikoj mjeri da su pripremali bijeg iz zemlje.

Krajem 1990. godine, na ponovljenu molbu, primio sam u Zagrebu Marka Strunju iz Trsta, člana rukovodstva Socijalističke partije Italije i delegata u Evropskom parlamentu u Strazburu, s porukom da se JNA direktno angažira u odbrani jedinstva Jugoslavije. Obrazloženje za intervenciju talijanskih socijalista bilo je da Italija strahuje od cijepanja Jugoslavije i svih posljedica na granicama i u međudržavnim odnosima dviju zemalja. Razlog što su mene izabrali za sugovornike navodno je bilo moje poznanstvo sa Strunjom iz vremena kada sam bio komandant u Puli i što sam sada aktivno angažiran u obnovi SKJ, formiranju Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju. Strunje se nisam sećao iz Pule, niti sam imao informacije o njegovoj ulozi u Socijalističkoj partiji Italije i Evropskom parlamentu, osim papira koje mi je sam stavio na uvid. Nisam prihvatio otvorene razgovore, saslušao sam ga i preporučio mu da italijanskom ministru vanjskih poslova socijalisti Đani de Mikelisu preporuči odlučnije angažiranje za očuvanje Jugoslavije, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj s čijim rukovodstvom se De Mikelis češće sastaje, a JNA će braniti teritorijalni integritet Jugoslavije jer joj je to ustavna obaveza.

Strunja je posredovanje pokušao obnoviti u ljeto ‘91, nakon Slovenije. Poslao mi je telegram da se dogovorio sa Stipom Mesićem da se sastanemo u Trstu u što skorije vrijeme, jer događaji u Hrvatskoj kreću opasnim tokom. Pozivu se nisam odazvao, bilo je smiješno da Mesić, koji je preuzeo dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ u Beogradu, i umirovljeni admiral također u Beogradu idu u Trst na razgovore o jugoslavenskim problemima. Ni u Beogradu ne bih prihvatio razgovore sa Mesićem da me pozvao (a pozivao je i sastajao se s desetak generala iz Hrvatske sa stanom u Beogradu). Bio sam protivan da se Mesić – čije je zalaganje za razbijanje Jugoslavije činilo njegov osnovni politički image – izabire za njezinog predsjednika. Smatrao sam to sumanutom idejom. Nisam se slagao s Kadijevićem i Adžićem da se donese takva odluka radi mira u kući i da bi se izbjegao pritisak međunarodne zajednice. Pritiscima svjetskih faktora nikad neće biti kraj ako uoče da mi ne znamo što hoćemo, a nama se s Mesićem i drugim iskrslim problemima upravo to dogodilo.

Nešto kasnije susreo sam se s Berislavom Badurinom, bivšim generalnim sekretarom predsjednika Tita. Do susreta je došlo na Badurinovo insistiranje u službenom stanu u Ulici Svetozara Markovića u Beogradu, gdje sam sa suprugom Zlatom bio smješten nakon napuštanja svog doma u Opatiji. Zlata je Badurinu poznavala još iz NOB-a, oboje su Dalmatinci, osuđivala je njegovo „mijenjanje šinjela“ i protivila se da ga primimo. Badurina je pak zazirao od susreta u kancelarijama u Ministarstvu ili Generalštabu, pa smo se, konačno, ipak dogovorili za razgovor u Ulici S. Markovića. Došao je uzbuđen, što nije nimalo odgovoralo njegovoj ličnosti. Naprotiv, uvijek ležeran, šarmantan i riječit. Sada je bio drugačiji. Očito nije došao samo da nas vidi i pozdravi. Počeo je da se pravda za posredovanje rekavši da on poznaje Tuđmana i Ankicu još iz vremena Tuđmanovog službovanja u JNA u Beogradu, da su bili i ostali prijatelji neovisno od puteva kojima ih je život vodio (Badurina u samom vrhu države uz Tita, a Tuđman u zatvoru te iste države), da su ga rukovodili principijelni razlozi prijateljstva dviju porodica koji su iznad političke konjunkture jednog i drugog.

Nastavlja se