Nekako je sve počelo istovremeno da se odvija: devedesetih nam se raspadala država, korak po korak a da na samom početku nismo ni sanjali gde će se sve završiti (mislim ako se završilo); raspadao se i rokenrol.
Energija novog talasa se topila brzinom ispaljenih metaka iz kalašnikova, projektila iz zolje.

Nekako je sve počelo istovremeno da se odvija: devedesetih nam se raspadala država, korak po korak a da na samom početku nismo ni sanjali gde će se sve završiti (mislim ako se završilo); raspadao se i rokenrol.
Energija novog talasa se topila brzinom ispaljenih metaka iz kalašnikova, projektila iz zolje. A toga je bogami bivalo.
U svetu toga nije bivalo, a mastodonti su organizovali sve veće hepeninge, stadioni su im bili mali, broj slušalaca počeo je da se meri desetinama hiljada, sve je postalo veliko preduzeće za pravljenje para. Niko se nije zapitao kakve to veze ima s rokenrolom. Sve je postalo samo surogat legendarnih rokenrol okupljanja u Vudstoku ili na ostrvu Vajt šezdesetih. Ko ne veruje, neka pogleda filmove.
Ni kod nas se niko nije zapitao kakve veze muzika ima s raspadom države. „Ko peva zlo ne misli“, bila je još važeća krilatica.
Kad se sve završilo (mislim ako se završilo) pohodila su nas i ta preduzeća za pravljenje para: Pepersi su sleteli i odleteli iz Inđije; Stounsi vratili Beograd među svetske prestonice. Nisu se dali ni naši mastodonti. Goran Bregović je poželeo da još jedanput zavrti Bijelo dugme, pa pohodio centre bivše nam države sa svojim preduzećem za pravljenje para.
Za sve to vreme (dakle, dvehiljaditih) vrcale su retke iskre. Džon O?liri, jedan od osnivača Savoy Brown snimao je u Beogradu. O?liri na usnoj harmonici, Point Blank kao prateći bend. I, naravno, napravili svirku: u klubu Kuglaš, u Đušinoj ulici u Beogradu se svirao bluz kao nekad, pilo se pivo, gužva bila tolika da su ruke sa konzervama mogle da se drže samo pravo u vis, i sve je bilo kao nekad.
Rokenrol se vratio!
Kamo sreće: onaj što peva i kad zlo misli, upisao se među društvo koje mu odgovara: zabavljao voljenog mu premijera zajedno s onom turbo-folk nepomenicom; posle i pevao na političkim mitinzima omiljenog mu ministra, pa se i približio tituli državnog pesnika. Eto ostvarenja jednog sna: na jednom mestu svi oni. Okruženi policijom (da ih brani), kao da se ništa nije promenilo od dana kad su bili okruženi policijom (da ih napada).
Ipak, nije sve isto: oni prave preduzeća za proizvodnju para, mi za prodaju ideologije, mada, kako smo videli, ni na pare nisu bili gadljivi. Ili, očuvanje kontinuiteta i suvereniteta. Ko ono beše reče: „kontinuitet se ne jede“?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari