Da krenemo prvo od lakših „nadrealnih“ primera: marta 2003. u aranžmanu „Femili turista“, agencije bliske tadašnjoj BK imperiji, u Beograd je, povodom osmomartovskih praznika, stigla grupa od pedesetak žena iz Tirane. Nakon obilaska srpske prestonice (uključujući i pravoslavne crkve), oduševljenim Albankama je priređen svečani ručak u vili „Jelena“ na Dedinju, kojem je prisustvovao i albanski ambasador.

Da krenemo prvo od lakših „nadrealnih“ primera: marta 2003. u aranžmanu „Femili turista“, agencije bliske tadašnjoj BK imperiji, u Beograd je, povodom osmomartovskih praznika, stigla grupa od pedesetak žena iz Tirane. Nakon obilaska srpske prestonice (uključujući i pravoslavne crkve), oduševljenim Albankama je priređen svečani ručak u vili „Jelena“ na Dedinju, kojem je prisustvovao i albanski ambasador. Upriličen je i prigodni kulturno – umetnički program, sa članovima KUD „Abrašević“ obučenim u srpske i albanske narodne nošnje. Igralo se šumadijsko kolo, ali i šota. Politički korektni novinari i pristojne Albanke (iznenađene ljubaznošću Beograđana i lepotom Merkatora), u ćaskanju se nisu mnogo doticali politike jer se u prijatnom ambijentu „Jelene“ osećalo da još nije „klima“ za to, a i da je ovo već dovoljno senzacionalno (nadrealno). Nisu zabeležni nikakvi protesti povodom gostovanja Albanki; u smislu – „igra se šota u sred Beograda, a na Kosovu strada srpski narod“.
Primer drugi: Nacionalni teatar Republike Albanije iz Tirane, prvi put je novembra 2005, sa Čehovljevim „Galebom“ u režiji Kiće Londa, gostovao na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Incidenti, takođe, nisu bili zabeleženi. Neko bi primetio da su ovo, ipak, bili Albanci iz Albanije, a ne „Šiptari“ s Kosova. Međutim, evo i trećeg – glavnog primera: Novembra 2005, emitovana je na Pinku „(Ne)moguća misija“ – rijaliti šou (skrivena kamera) u kojoj se glumac i voditelj Milan Kalinić, ni kriv ni dužan, obreo u fiktivnom (za tu priliku simuliranom) albanskom selu „Skenderbeg“ u Vojvodini. Posebno je bila interesantna koreografija u albanskim narodnim nošnjama, pred zabezeknutim Kalinićem, čije je finale bilo „simboličko ubijanje Srbina“. Onda su se u celu priču umešali i neki „Mađari“.
Tom prilikom u montipajtonovskom „Skenderbegu“ je otvoreno i dečje pozorište „simboličkog“ imena „Adem Jašari“, a Kalinić umalo ne posta i „albanski zet“. Dala se ta skrivena kamera protumačiti i kao relaksiranje trauma i stereotipa na ekstreman način. To je, pod jedan, što se žanra tiče, značilo da šou ne sme biti politički korektan, odnosno da ne podseća na postmodernu „Boro i Ramiz“ varijaciju u ključu „istine i pomirenja“. I uprkos uspelom izdanju ekstremnog rijaliti žanra, ova skrivena kamera kao da je pobrala uglavnom simpatije. Ne sećamo se da je „Obraz“ ili neka druga organizacija sličnog profila organizovala neki protest. Nije se oglasila ni omladina DSS. Sve je nekako ostalo na nivou „dobre fore“. Ko je hteo, mogao je u tome videti i „konceptualizam“, mada je velika većina auditorijuma to doživela kao dobru zabavu. Nadrealno je bilo u svakom slučaju. U tome se krije i apolitičnost „(Ne)moguće misije“, za razliku od vorholovštine u kojoj se nedavno obreo Jašari, sad kao „pop – ikona“.
Izložba „Odstupanje“, koja predstavlja savremenu umetničku scenu Prištine (i čiji je integralni deo Jašarijeva slika, pored one Elvisa Prislija), u Novom Sadu je izazvala kontroverzne reakcije, dok ju je „Obraz“ u Beogradu nasilno prekinuo. Sve s Legijom kao „artificijelnom činjenicom“. Ne sumnjamo da bi „Obraz“, da je onda postojao prekinuo i pozorišnu predstavu „Sveti Sava“, ali sumnjamo da se na konstatacijama o klerofašizmu iscrpljuje slučaj. Jer cela priča nadilazi sam nasilni čin prekida izložbe. Bar u smislu da je pop art kao internet i da ga koristi ko stigne. Taj nesrećni „pop – art“ može biti forma za preispitivanje dominantnih kulturnih hegemonija, nacionalnih i rodnih identiteta u polju vizuelne umetnosti, ali pop – art je krajnje prijemčivo sredstvo i za one druge naume, te se otuda umesto sablažnjavanja treba navikavati na to da su mnoge ovdašnje „ikone“ vizuelno nadišle glib stvarnosti i (para)patriotskog socrealizma, da su emanirale u artificijelnost i postale „koncept“. Tačnije, uzor dela i prakse za mnoge mlade ljude koji su se rodili možda baš u vreme Vukovara i čije iskustvo nije kodirano na „dugom putovanju u Evropu“.
Možda je tačno da je prava umetnost provokativna, a da je ona prijatna – kič, ali je i tačno da dobar deo građana (i naših i njihovih), koji nisu klerofašisti i slično po difoltu, ne razume baš lako recikliranje mita kao ironije, niti vorholovsku kritiku konzumerizma može da prevede u kritiku patriotskog konzumerizma. Ako je to zaista bio cilj. Ni Jašari, ni Legija nisu konzerva koka – kole. Jednostavno, u gro planu Jašari je za Albance narodni heroj, a za Srbe ubica Srba. I tu virtuelizacija slabo pomaže. Možda je Hitlerov portret u hotelskom apartmanu „kunst“, ali da li bi svako legao ispod njega? Uostalom, sećate se valjda koliko je bio razumljiv Lajbah nekada, ili plagijat nacističkog plakata poturen kao zvanični plakat Dana mladosti. Da ne pominjemo koliko je običnom puku bio razumljiv „autentični retroavangardizam“ beogradskih studenata koji su u Zagreb otišli da vide Pikasove slike i usput na Jelačića placu napravili još malo pa „instalaciju“ sa slikom Draže Mihailovića. I kao što Srbe ne zanima što je NDH bila i „izraz povjesnih težnji“, tako ni Hrvate ne zanima što su četnici ponegde opalili na Nemce, ili spašavali američke pilote.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari