Svi mi sebe dugujemo nekoj deci, budimo potomci da bismo bili preci, stihovi su cenjenog književnika Brane Crnčevića (inače navijača Partizana) koji mogu najbolje da se odnose ne bivšeg fudbalera, a sada trenera, „crno-belih“ Slađana Šćepovića i njegove sinove Stefana i Marka, pošto su obojica uspešno krenuli očevim stopama.

Svi mi sebe dugujemo nekoj deci, budimo potomci da bismo bili preci, stihovi su cenjenog književnika Brane Crnčevića (inače navijača Partizana) koji mogu najbolje da se odnose ne bivšeg fudbalera, a sada trenera, „crno-belih“ Slađana Šćepovića i njegove sinove Stefana i Marka, pošto su obojica uspešno krenuli očevim stopama.
Naravno, oba Slađanova naslednika prve fudbalske korake učinili su u Partizanu, ali jednog dana stariji, Stefan, ode na Karaburmu u OFK Beograd, Iz prostog razloga da ga niko ne bi povezivao sa ocem, mada Slađan nikad nije protežirao ili trenirao svoju decu. Da je reč o darovitom detetu nabolje govori primer da je Stefan trenutno prvi strelac Prve omladinske lige Srbije, juniorski reprezentativac Srbije i ne retko na okupu sa prvotimcima „romantičara“. Mlađi, Marko, takođe, ima nastupe u dresu sa orlovima (kadetska konkurencija), ali se nije obazirao šta mogu zli jezici reći i ostao je na Topčiderskom brdu.

Ceo tim – reprezentativci

Slađan Šćepović, kao trener, sa godinu dana mlađim uzrastom u odnosu na ostale rivale, pod nazivom Teleoptik, takmiči se u Prvoj kadetskoj ligi. I gle čuda, njegovi „klinci“ dele prvo mesto s filijalom, odnosno Partizanom.

– Imamo talentovane igrače i sa svima se ravnopravno nosimo, iako u tom uzrastu godinu dana nije baš mala razlika. Iz naših redova za selekciju Srbije igraju čak desetorica, po jedan za Crnu Goru, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Kapiten Jovan Krneta čak igra za stariju reprezentaciju kadeta Srbije – s ponosom kaže Slađan Šćepović.

Sada, iako veliki partizanovac, tata Slađan mora pomalo da navija i za OFK Beograd.
– Mlađi sin mi je gotovo stalno pred očima, ali gledam i starijeg, kad imam slobodnog vremena. To što je Stefan otišao iz Partizana nikako ne znači da je prestala njegova ljubav prema crno-beloj boji. Ne samo da posmatra naše fudbalske utakmice već i ostalih sportista „crno-belih“, pogotovo košarkaša, jer dobro zna koliko je Partizan učinio za mene, a samim tim i za moju familiju – ističe glava porodice Šćepović.
A dobri poznavaoci tadašnjih prilika u Partizanu rekli bi da Slađan za osam godina (1984 – 1992) provedenih u Partizanu ne bi trebalo toliko da bude zahvalan klubu, jer mišljenja su da objektivno manje kvalitetni igrači bili su u timu pre njega. Nikog ne krivim što nisam više igrao – kaže Slađan, koji je po stasu div, a po duši još uvek dete. – Takva su bila vremena. Konkurencija ogromna, Đurovski, Vokri, Đukić, Batrović, Đurđević i da ne nabrajam više, a pored toga za tih mojih osam godina promenilo se osam trenera Partizana, s tim što su dvojica bila u dva navrata. Teško je bilo zadovoljiti ukuse svih tih trenera, jer svako od njih imao je svoju fudbalsku koncepciju. Neka se u fudbalskoj karijeri mojoj deci vrati ako je meni nešto uzeto, mada i dalje mislim da svaki igrač koji je prošao kroz Partizan dužnik je klubu. Jer, da nismo bili u toj divnoj sredini da li bi ikad postali fudbaleri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari