U jednoj od soba u studentskom domu Mika Mitrović u Beogradu svoje studentske dane živi Snežana Davidović, Donjomilanovčanka koja je na završnoj godini studija srpske književnosti i jezika i opšte književnosti na Filološkom fakultetu. Da bi stigla do fakulteta mora jedan deo puta da prepešači, a potom i promeni dva prevoza.

U jednoj od soba u studentskom domu Mika Mitrović u Beogradu svoje studentske dane živi Snežana Davidović, Donjomilanovčanka koja je na završnoj godini studija srpske književnosti i jezika i opšte književnosti na Filološkom fakultetu. Da bi stigla do fakulteta mora jedan deo puta da prepešači, a potom i promeni dva prevoza. I sve to ne bi bilo neobično da ova dvadeset petogodišnjakinja taj put ne prelazi noseći beli štap. Slepa je od rođenja i spas za njene oči tražen je u domaćim, ali i u brojnim evropskim, pa čak i u klinici u Bostonu u Americi. Nažalost, bezuspešno. Kada je došlo vreme za školu Snežana Davidović zamenila je svoj rodni Donji Milanovac za Zemun u kojem je pohađala školu za slepe i slabovide Veljko Ramadanović, srednju medicinsku školu u Beogradu, odsek za fizioterapijske tehničare oštećenog vida završila je kao đak generacije, a sada je od diplome Filološkog fakulteta deli tek par ispita. U biografiju ove po mnogo čemu posebne devojke beležimo i prvu zbirku pesama pod nazivom „Pogled u dalj“, koju je u biblioteci Erato izdao Draslar partner.

Život je lep

Svoja ograničenja i različitost ova slepa studentkinja filologije ne oseća kao teret. Naprotiv, kaže da je život lep.

– Kada čovek u svom radu vidi izlaz, kada vidi oslonac u ljudima oko sebe, kada zna da uvek može da računa na podršku tih ljudi, onda je lepo živeti. Znate, postoje nedaće, ali te nedaće imamo svi mi. Imate i vi nedaće, samo drugačije, a mi smo već svikli na svoje i koliko-toliko trudimo se da budemo normalni. Mislim da nam to dobro polazi za rukom i da svojim entuzijazmom i optimizmom, eto, možemo da kažemo i pokažemo ljudima kako mi živimo – smatra Snežana Davidović.

– Sebe ne mogu da nazovem pesnikom i to ne zbog neke skromnosti, nego mislim da čovek iza sebe treba da ima mnogo knjiga. Ova prva knjiga mi je, naravno, vrlo bitna. Izašla je možda i rano i nju smatram kao jedno bitno obeležje moga života i bitan trag koji će ostati. U srednjoj školi, dok sam pisala neke prozne tekstove, nisam mogla ni da pretpostavim da ću početi da pišem poeziju. To je došlo naglo i, eto, i danas nešto napišem. Imam utisak da sam presušila, pa mi se kao bumerang ponovo vrati inspiracija. To me uvek nanovo oduševljava zato što mogu i neka svoja lepa i neka svoja loša zapažanja da zabeležim – kaže Snežana, objašnjavajući da je inspiriše događaj, dijalog s nekim ljudima, tišina.
– Toliko me toga inspiriše da ne znam tačno šta me inspiriše. Pošto sam škrta u emocijama i ne znam da ih iskažem na pravi način, a škrta sam i na rečima, posebno kada treba da se izrazi nešto lepo, najlakše mi je da to napišem i da taj neko to pročita – kaže ona. Njene pesme teško da koga mogu ostaviti ravnodušnim. Dragan Kuruzlija Popović, sapatnik Snežanin po nevidelu, vidi je kao reinkarnaciju Marine Cvetajeve, a drugi recenzent knjige „Pogled u dalj“, magistar književnosti Ranko Burić beleži da mlada pesnikinja „i svoja nepremostiva ograničenja i osujećenja hrabro, nepokolebljivo i nadasve duševno preinačuje u poniranje i pronicanje duhovnim pogledom u dalj“.
Entuzijazam i pozitivna energija koju Snežana i njeni prijatelji iz organizacije slepih i slabovidih Beograda šire oko sebe učine da na njihovu različitost zaboravite, te ona prestane da biva prepreka u komunikaciji. Istina, ima ljudi koji zaziru od različitosti, ali su na takve Snežana i njeno okruženje navikli i ne smeta im da streme ka ciljevima koje su sebi postavili u životu.
– Moj životni moto je živi i uživaj u životu dokle god možeš, jer sigurno postoje neke ograde koje te skuče u izvesnom smislu. Ali kad god smogneš snage, kad god možeš da se razmašeš, to uvek treba iskoristiti. Cilj mi je da završim fakultet, znači taj put da zaokružim i ako je moguće da stvorim porodicu. Što se stvaralaštva tiče, mislim za neko vreme, kada ova knjiga onako dovoljno odleži, da još neku iznesem na svetlost dana – zaokružuje svoju priču slepa studentkinja filologije koja se svom rodnom gradu i svojim sugrađanima odužila organizujući promociju svoje prve knjige poezije „Pogled u dalj“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari