Ivan Džidić Nekako mi se čini da sam nekad pristojno kontao, relativno brzo mogao skontati koješta. Sad, danas, u ovo neko vrijeme, kao da je zadnje došlo, sve sam tanji i tanji. Niti kontam, niti skontavam.
Na primjer. Svaka smrt je smrt. I o kome god da se radi nije mi svejedno kad ode.

Ivan Džidić Nekako mi se čini da sam nekad pristojno kontao, relativno brzo mogao skontati koješta. Sad, danas, u ovo neko vrijeme, kao da je zadnje došlo, sve sam tanji i tanji. Niti kontam, niti skontavam.
Na primjer. Svaka smrt je smrt. I o kome god da se radi nije mi svejedno kad ode. Šta god ja o njemu mislio, sviđao mi se ili ne, volio ga ili ne itt. Pravim razlike jedino oko okolnosti u kojima se odlazi. Neko ode „mirno i po redu“, neko zbog bolesti, nekog odnese kakav saobraćajni udes, a neko zločinačkim nekim činom. Ne mogu da skontam ravnodušnost prema smrti, a o radovanju da i ne govorim. Još teže skontavam različite reakcije na takav odnos. Kad je onaj veseljak Nikolić izjavljivao ono što je navodno izjavljivao vezano za Đinđića, oko noge i potom, digla se bila demokratska i ljudskopravaška i kuka i motika. O Jozinoj nozi ni riječi. Kad je nedavno onaj hagirani veseljak napričao šta je napričao, opet tarapana. A niko ni mukaet, neki dan, na opetovanu izjavu jednog poznatog pisca, gost na nekoj televiziji, kako su mu se davnog četvrtog maja desile dvije baš lijepe stvari. Jedna od njih je bila Jozina smrt. Ili recimo. Nisam dakle navijač ima već jedno trideset i kusur godina. Iako volim ponekad pogledati kakav kvalitetan sportski događaj. Ali ne kontam zašto bih, još uz plaćenu kartu, navijao za jednog ili više multimilionera. Još teže mogu skontati, iz ugla navijača, kako neko može, kao uzmimo Dodik, u susretu reprezentacija BIH i Srbije, državljanin, građanin i „politička elita“ BIHA, navijati za Srbiju. I da na to niko ništa. K’o biva normalno je. A, k’o da gledam i čujem, svašta bi kad bi recimo Ištvan Pastor javno izrekao kako u susretu reprezentacija Srbije i Mađarske navija za ovu drugu.
Pa recimo. Ni ranije nisam baš mogao skontati pravo i pravne zavrzlame. Kad bi se htjelo javiti prije a ne poslije. Mislim nekog čina. Nisam mogao skontati da postoje države kao vještačke tvorevine, teško kontajući postojanje prirodnih. Sad ne mogu skontati pravnu podjelu na lažne i istinite države. Jer mi je međunarodno pravo posebno neskontljivo. BIH je na primjer bila međunarodno priznata prije velike tarapane. Onda joj je krvnički i krvavo promijenjeno skoro sve što je moglo biti promijenjeno. Pa se dejtonski međunarodnopravno stvar, postignuto faktičko stanje elegantno sankcioniralo, sredilo. I komšiluk joj i priznaje i podržava, štiti, sliku i priliku potpuno drukčiju od nekadašnje. A kad bacim oko na Kosovo, na slično, malkice blaže krvnički i krvavo postignuto faktičko stanje, ne kontam i ne skontavam u čemu je kvaka, šta tu nije uredu sa međunarodnim pravom i odgovarajućim sankcijama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari