Bulazn današnjeg dana biće sam današnji dan, u kome ćemo saznati imena srećnih dobitnika izbora i čuti (i videti) svakakva čuda i pokore, a dok taj dan ne osvane, hajde da vidimo šta ima novo u predizbornoj ćutnji.

                       p { margin-bottom: 0.25cm; line-height: 120%; }

Najnovije je Politikina Tema nedelje posvećena „bibliji autošovinizma“, Konstantinovićevoj Filozofiji palanke. Na prvi pogled – u Smajlovićkinoj Politici je sve na prvi pogled – pun pogodak, prilika za preko potrebno sučeljavanje mišljenja, otvaranje dijaloga i… Dopišite. Ali, viđi vraga, umesto sučeljavanja mišljenja, Politika nas je sučelila sa samo jednim, ali zato opširnim tekstom Zorana Ćirjakovića, koji je blagoizvoleo Konstantinovića i njegove „sledbenike“ oštro kritikovati – za šta? – za autošovinizam.

      Ćirjaković nije lupadžija poput plejade njegovih sličnomišljenika, on, za razliku od te gospode, vlada jezikom i precizno artikuliše misao – na stranu što mu misao dolazi iz guzice – često je i u pravu, kao što je u pravu kada u drugosrpskom proglašavanju Filozofije palanke za Bibliju vidi jednu od pojava palanačkog duha, čija se nesvetost upravo i zasniva na sistemu raznoraznih „svetih pisama“, „svetinja“, „svetih zemalja“ i „svetih krava“ (češće volova).

Uprkos, međutim, solidnosti jezika i pojmovnog aparata kojim se služi, Ćirjaković priča isti sumornu priču koju, ispijajući mlaka piva, raspredaju đilkoši ispred seoskih (i palanačkih) prodavnica, što našeg krkukonstantinovića dovodi u nezgodnu situaciju da ga oni, čiji skomračni pogled na svet brani, ne mogu – niti im to pada na um – razumeti, a da, s druge strane, na sebe navlači gnev drugosrba konstantinovićevske provenijencije.

Ćirjaković me poizdalje podseća na Dimitrija Najdanovića, nadarenog međuratnog teologa, vrlo pismenog, obrazovanog čoveka koji je pod uticajem duha ondašnjeg vremena (vrlo sličnog današnjem) digao ruke od bogoslovlja i za sva vremena potonuo u kaljuzi palanačke krvi i tla. Zašto je to tako, na to pitanje samo guzica može odgovoriti.

      Šta ja mislim o palanci? Eh, šta? Kao ilustraciju Ćirjakovića traktata – a nehotično i kao ilustraciju onoga šta moja malenkost namerava reći – Politika je priložila fotografije naših palanki, Smederevske, Bele, Bačke, Krive, itd. a moju je pažnju privukla ona na kojoj je izobražen jedan prizor iz Smederevske… Neokrečene, zapuštene kuće u pozadini, u prvom planu neka pozida, pod pozidom nekakvi pokidani kablovi, a ispod kablova gomila đubreta, najlon kesa, krpa i dronja, koje su tu, je li, pobacali Vatikan, Brisel i Vašington. Da bi se sav taj krš doveo u red, treba dva-tri radna dana, posle kojih bi Smederevska Palanka (a sa njom i Srbija) prestala biti palanka i postala prijatno stanište. Ali ne daju Konstantinović i autošovinisti, pa to ti je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari