Predsednik republike, Tomislav Nikolić, morao bi odmah da podnese ostavku na tu funkciju da je ovo jedna civilizovana država i da imamo otpornu javnost. Ali, da jesmo civilizovana država i pravno i ekonomski uređeno društvo, jednom rečju, da imamo slobodne institucije, zar bismo za predsednika republike (res publica!), dakle, predstavnika svih njenih građanki i građana, imali nekog kao što je Tomislav Nikolić – stilska figura koja hvali zločine i zločince, uzvisujući ih kao krunu nacionalnog dostojanstva i ponosa države?

                       p { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.25cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 120%; }p.western { font-family: „Arial“,sans-serif; font-size: 12pt; }p.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }p.ctl { font-family: „Arial“,sans-serif; font-size: 10pt; }

Izjavom, odmah posle prvostepenog oslobođanja Vojislava Šešelja od optužbe za ratne zločine pred Haškim tribunalom, u kojoj sebi svojstvenim primitivnim i nabusitim cinizmom veli da „mera za Srbina je da li ga je Haški sud oslobodio ili osudio“, predsednik Republike Srbije uvredio je i nacionalna osećanja pripadnika najbrojnije etničke populacije u zemlji, ali i Srba i Srpkinja van nje, obeščastio je funkciju predsednika republike, samu republiku dakle, i, na kraju, ali i na poslednjem mestu, klevetao je Haški tribunal. Pre svega, iznad svega, ujeo je za srce sećanje i poštu na nevine žrtve genocida, etničkog čišćenja, silovanja, proterivanja, raskućivanja i drugih ratnih zločina koje su počinili oni pripadnici srpskog naroda koji su osuđeni pred Haškim tribunalom, žestoko pohvalivši te ratne zlikovce, ubice, pljačkaše, siledžije i silovatelje, bruku jednog vremena, podneblja i nacije.

     Eto kakve je sve međunacionalne i međudržavne uvrede, uvrede protiv čovečnosti, počinio predsednik Srbije u sitnoj svojoj nameri da povredi nacionalistička osećanja i komandni ponos predsednika Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, kojem je deceniju i po bio zamenik na tom mestu i kojem se donedavno na sva usta kleo na vernost do groba i preko groba, zahvaljujući mu se za sve što uopšte zna i ume, jer sve što zna i ume – govorio je – naučio je od njega, od doktora Šešelja, „srpskog junaka i četničkog vojvode“; Doktor Šešelj mu je, dakle, bio spiritus movens, šef, ideolog, poslodavac, pravni savetnik, duhovni otac i, na kraju serenade, kum. Alfa mužjak i omega diva. Nikolić Šešelju, pak, bio je po potrebi desna ruka, po potrebi mali od kužine, ponekad drugo ja, ponekad dobar izgovor, omladinac izvidnik i veteran jurišnik, pozadinac i poltron, i, izuzme li se jedino znak pitanja – svaki pojedini od svih znakova interpunkcije, od zapete do uskličnika i dvotačke. U stvari, Tomislav Nikolić bio je i ostao šegrt doktora Šešelja. Razlika je samo u tome što je šegrt nekada radio za svog majstora, a sad radi protiv njega.

Taj šegrt i danas duma i znade jedino ono što je napabirčio od svog majstora, ali, javno govori uglavnom nešto sasvim suprotno od onog što duma i što majstor i danas kontinuirano misli i govori; stekao je neuporedivo više materijalnih prinadležnosti od svog majstora, kojeg je napustio a da nije postao ni kalfa, postao je zato bogataš i zauzeo je mesto predsednika države – sina je ustoličio na mesto gradonačelnika rodnog Kragujevca, a supruzi je otvorio kancelariju privatne fondacije u zgradi Predsedništva Republike Srbije. Majstor je ostao na mestu na kojem je i bio: predsednik je ostataka stranke koja jedva da može da pređe cenzus na sledećim parlamentarnim izborima, u Batajnici i okolini.

Šegrt je lukaviji od majstora. Majstor je pametniji, učeniji i, politički i ideološki, dosledniji od šegrta. Šegrt nije pametan, nije školovan, nije politički i ideološki dosledan. Ipak, svu pamet, kulturu, ideologiju i moral nakalemio je šegrtu na primitivizam, beskrupuloznost i nezajažljivost volje za moć njegov majstor. Majstor je bio najmlađi doktor nauka u jednoj bivšoj zemlji, u kojoj je bio politički osuđenik i zatvorenik. Šegrt je, kako otkriva majstor, pod vremešne svoje dane kupio diplomu na privatnom univerzitetu u zemlji u kojoj će zauzeti najviši mogući položaj.

Majstor je bio optužen za ratne zločine pred međunarodnim sudom u Hagu. U prvostepenom postupku, Sudsko veće tog suda oslobodilo ga je tereta svih devet tačaka optužnice. To je odluka suda. Majstorov šegrt i predsednik Republike Srbije nije bio optužen za ratne zločine pred tribunalom u Hagu, iako je doktor Šešelj i u poslednjem svom intervjuu, u Newsweeku, striktno tvrdio da su sve ratne zločine počinili zajedno. Citat: „Nijedan ratni zločin nisam izvršio sam. Maja Gojković, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić učestvovali su u svemu u čemu sam i sam učestvovao. Bili su moji saučesnici… Tomislav Nikolić je nekoliko meseci ratovao kao dobrovoljac.“

Predsednik Republike Srbije, urbi et orbi, tvrdi danas, u stvari, o sebi da nije pravi Srbin. Jer ne samo što nije osuđen pred sudom u Hagu, što bi ga, po njegovom sudu, uvrstilo među nacionalne besmrtnike, zajedno sa Radovanom Karadžićem, Milanom Lukićem i ostalima, nego, štaviše, za ratne zločine još nije ni optužen, što majstora – recimo koju dobru i za njega! – jeste snašlo. Dakle, šegrt doktora Šešelja kandidat je za takvog Srbina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari