Vratimo se za trenutak na sredinu proteklog marta i sednicu famoznog Predsedništva SNS. Lider stranke Aleksandar Vučić rekao je da naredna rekonstrukcija Vlade neće biti kozmetička.

On je precizirao da postoje četiri scenarija za rekonstrukciju: Jedan je da dođe do promene koalicionih snaga. Drugi je da dođe do značajnih promena u SNS, treći scenario je promena na samom čelu Vlade i četvrti je da do decembra ne bude nikakvih promena kako bi se sačekali pokrajinski i lokalni izbori. I to je sve tada bilo lako razumljivo. I niko ni u jednom scenariju nije video Aleksandra Vulina.

Ako dođe do promene koalicionih snaga, pa svako ozbiljan bi rekao da to znači odlazak Dačića i socijalista (možda ne baš svih) iz Vlade. Niko nije pomislio da to znači odlazak Vulina i njegovih socijalista. U smislu da Vučić hoće da prekine stalnu konfuziju koju generiše ova vlada i njeni mediji i da kaže kako Vulin jeste vredan, ali da isuviše zbunjuje javnost svojim pravedničkim postupcima, te da je najbolje da mu se zahvalimo. Prosto rečeno – premijer smatra da kubanski socijalizam, miloševićevski patriotizam i putinovski internacionalizam nisu najbolji garnir za evropski put. Mada, ne mogu se zaboraviti Vulinovi napori da se utera Briselski sporazum i Zakon o radu. Koji su, ruku na srce, deo evropske agende.

Ali, posle novog haškog obrta i zahteva da se Šešelj vrati u Sheveningen, ne da se neće ostvariti nečije nade da će Vulin biti najveći gubitnik rekonstrukcije, kako bi se makar stvorili bilo kakvi uslovi da Vučić napravi nekakav dogovor s građanskom elitom, već se čini da bi Vulin mogao da bude i prvi potpredsednik Vlade u nekom raspletu. Mada se tako već sada ponaša.

Kad se govori o drugom scenariju rekonstrukcije – promene u samom SNS – pitanje se uglavnom svodi na „damu u crvenom“. Na njena navodna politička soliranja i medijsku kapricioznost. Treba mnogo vere u Vučićevu perfidnost pa da se zaključi kako je premijer, uprkos rutinskoj podršci Nikoliću, zamislio Zoranu kao svoju Kolindu, mnogo uverljivije nego što je Borko sam sebe zamislio kao ovdašnjeg Ciprasa. Agilna ministarka nije iz formativnog miljea Šešelja, Milovana Bojića i Ratka Markovića, pa otuda ne može da se sakrije utisak da ona i ostatak Vlade samo statiraju u vulinovskim igrokazima. Vulin kao da ezoterijski deluje na premijera i njegov dvor. I premijer mu javno priznaje moć vidovnjaštva. Od koje je bitnija samo raspućinovska moć isceljenja. U koju se još uzda dobar deo Srbije, koja priželjkuje ako treba i nuklearni rat, samo da se Putinovim raketama kazne one zemlje čije lidere nije moglo da privede pravdi Miloševićevo pravosuđe.

Tu negde dolazimo i do trećeg scenarija rekonstrukcije – promena na čelu same vlade. Bilo bi interesantno kad bi Vulin mogao da bar neko vreme bude premijer. Jer kad sad Vulin kao neformalni prvi potpredsednik pojašnjava stvari, ništa nam nije jasno, pa bi nam verovatno bilo jasnije kad bi Vučić s pozicije supervizora Vlade objašnjavao poteze „premijera“. Pre neki dan jedan Srbin iz centralnog Kosova mi reče da ništa od izbora na Kosovu ne bi bilo da se Vulin nije angažovao. Kažu da čovek ima ogromnu energiju. Čak sam i od crkvenih ljudi nedavno čuo lepe reči o ministru. Čujem da stvarno ima socijalni refleks i saosećaj iako mu hedonizam nije stran. Ali, sve to i dalje ne objašnjava zašto je Vulin glavni Vučićev ministar? Poverenje i lojalnost jesu bitni faktori u ovom prevrtljivom svetu karijerista i lažova, ali tamo gde je potrebno toliko lojalnosti paranoja je već pustila svoje pipke. Destabilizacija je samo jedna od njenih kliničkih slika.

Ako se Vučić bar oseća neprijatno kad se promene radikalska prošlost, Vulin kao da nema nikakav blam kad mu se asocira julovska prošlost. Radikalska prošlost kod Vučića je više afektivna – recidivirajuća, kod Vulina julovsko je i dalje napredno i globalno avangardno. Opet, Vulin je hibrid Če Gevare i Apisa u vladi kojoj Zapad tepa da je najreformskija. Dokle li će ga trpeti u Vladi, čuje se nakon Vulinovog skandal-patriotskog ponašanja u „aferi Šešelj“? Pitaju mene, a ja kažem pitaću upućene naprednjake. Oni mi kažu: Pa ne trpe ga, on je tu postavljen da to radi. U Vučićevoj tehnologiji „duplog dna“.

Umesto da uspostavlja mostove sa hrvatskom radničkom klasom, Vulin vrši istragu ustaša na radikalski način. I stiče se utisak kao da ne preteruje mnogo u isticanju veza svoje partije sa Sirizom.

Vulin je u sredu nastupio i na petom Saboru učesnika radnih akcija i volontera Srbije. Čulo se na Saboru (zar kongres nije prikladnije ime za ovakav skup?) da Srbija danas vapi za dodatnim angažovanjem građana, posebno mladih. Nema stranih investitora i para koji će raditi na pošumljavanju i čišćenju rečnih tokova. Poplave su ponovo aktuelizovale priču o radnim akcijama u Srbiji, poslati su predlozi ministarstvima za rad i omladine i sporta, ali je za regulisanje dobrovoljnog rada potrebno promeniti 40 postojećih zakona, reklo se sa bine Doma omladine, sa kojeg je pozvan i podmladak političkih partija da javno izađe na scenu.

Ministar za socijalu, rad i boračka pitanja zaigrao je na kartu nostalgije za plemenitošću u socijalizmu. Reporter Danasa svedoči da su se na to iz publike mogli čuti uglavnom zamori negodovanja. Veći deo učesnika nije mu aplaudirao. „Nema šanse“, prokomentarisali su matori akcijaši Vulinovu nadu da će se i njih (Vučićeve vlade valjda) sećati jednog dana kao nekih koji su nešto stvorili.

Šteta što se u ovoj zemlji slabo razmišlja konceptualno. I dalje verujem da bi najatraktivniji „Beograd na vodi“ osmislio Emir Kusturica a da ga izgrade omladinske radne akcije pod komandom Aleksandra Vulina. To sigurno ne bi ličilo na Dubai, a sumnjam da bi Borki Pavićević, Vesni Pešić i stručnoj javnosti (beogradskim arhitektama) zaklanjalo pogled, kao što ja zbog zgrade Narodne banke u Nemanjinoj ulici ne bih sa radnog mesta mogao da vidim „Beograd na vodi“ u stilu Dubaija. Ta monstruozna zgrada Narodne banke bi mi zaklonila direktno onu kulu koja se predviđa da bude simbol tog novog grada.

„Belgija je uzdrhtala“, glasila je naslovna strana briselskog „Soara“ dan nakon što je separatista Bart De Vevr odneo nadmoćnu pobedu u Antverpenu i nekoliko drugih gradova u Flandriji, oktobra 2012. De Vevr i njegova Nova flamanska alijansa pobedili su otvoreno se zalažući za odvajanje bogate Flandrije od manje, siromašne Valonije u kojoj se govori francuski. De Vevr je odmah poručio saveznom premijeru, socijalisti Eliju De Rupu, da se spremi na konfederalizaciju Belgije.

Dobar rezultat Nove flamanske alijanse na parlamentarnim izborima 2010. i De Vevrovo beskompromisno odbijanje da uđe u vladu s Valoncima bili su glavni razlog što Belgija 17 meseci nije imala vladu, sve dok De Rupo teškom mukom nije uspeo da okupi valonske i flamanske socijaliste.

U evropskoj praksi bilo je nezabeleženo da jedna država nema vladu 17 meseci. Ali to je bio argument da se pokaže koliko je Belgija, uprkos etničkim trzavicama, stabilna zemlja kad toliko može da funkcioniše bez vlade, kao što se za Srbiju govorilo da je izgubljena zemlja jer nema razlike i kad advokati štrajkuju i kad rade.

Ali nije to tema. SPS lagano klizi ka „belgijskom scenariju“. U partijskoj praksi nezabeleženo je da partija na vlasti nema rukovodstvo (sem predsednika) puna tri meseca od kada je bio kongres SPS. Da li će SPS stići belgijski rekord? Dačić je iskusni taktičar i odnos prema SNS određuje ovo prolongiranje. Branko Ružić je kvadratura kruga. Ako ga Dačić uzdigne, isprovociraće možda opet mladog Jovičića ili nekog drugog napaljenog naprednjaka koji reaguje na Vučićev SMS, i koji će prosuti kofu fekalija po SPS, znajući da ovi ne mogu da uzvrate. Ružić je jedan od retkih socijalista koji nema problem da odbrusi naprednjacima. Ako ga Dačić minimizira, iznerviraće možda članstvo sa kojim Ružić pasionirano radi. Nezavisno od krajnjih kadrovskih ishoda, sadašnje funkcionisanje SPS je lep primer nove forme demokratskog centralizma kao Dačićeve političke prakse. Demokratski centralizam negira frakcionašenje u partiji. To će na kraju morati da važi i za Borka Stefanovića ako pretera u levičarenju. U tom slučaju, ako ne nađe ovog ili nekog drugog Ružića, sudbina srpske Sirize biće neizvesna.

Erik Klepton je 30. marta proslavio 70. rođendan. Na drugoj strani ovog Danasa čestitamo mu rođendan portretom. Neka Klepton bude i moja muzička preporuka za vikend. I to album 461 Ocean Boulevard, koji je malkice neopravdano ostao u senci Layla And Other Assorted Love Songs.

Dakle, izlet u Marlijev rege sa I Shot The Sheriff, možda čežnjiva Let It Grow, ili suvereni gospel u uzvišenoj Give Me Strenght, za nedeljno uskršnje popodne, nezavisno od tog po kom kalendaru slavite praznik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari